Istočnoevropska nizija

Istočnoevropska nizija, nekada poznata i kao Ruska ravnica,^[1] predominantno među ruskim naučnicima,^[2] ili istorijski Sarmatska nizija),^[3] je velika ravničarska oblast koja se protežne istočno od Severnocentralne evropske ravnice,^[4] i sastoji se od nekoliko platoa koji se prostiru otprilike od oko 25 stepeni longitude na istoku. Ona obuhvata najzapadniju Volinijsko-podolsku uzvišicu, Centralnu rusku uzvišicu i na istočnoj granici obuhvata Volginu uzvišicu. Ravnica obuhvata i niz glavnih rečnih slivova, kao što su Dnjepski sliv, Oka-Donska ravnica i sliv Volge. Uz najjužniju granicu istočnoevropske ravnice nalaze se Kavkaski i Krimski planinski lanci.^[4] Zajedno sa Severnoevropskom ravnicom (koja pokriva veći deo severozapadne Francuske, Holandije, Nemačke do severoistočne Poljske) i obuhvata Baltičke zemlje (Estoniju, Letoniju i Litvaniju), Moldaviju, jugoistočnu Rumuniju i njenu najjužniju ekspanziju, Podunavsku ravnicu [en] u severnoj Bugarskoj. To čini Evropsku ravnicu, najvećim bezplaninskim delom evropskog pejzaža.^[5]

Istočna evropska nizija pokriva potpuno ili veći deo Baltičkih država,^[1] Belorusiju, Ukrajinu, Moldaviju, Rumuniju i evropski deo Rusije. Ravnica se prostire na oko 4.000.000 km² (2.000.000 sq mi) i u proseku je na oko 170 m (560 ft) nadmorske visine. Najviša tačka ravnice, koja se nalazi u Valdajskom pobrđu,^[7] leži na 346,9 m (1.138,1 ft).^[8]^[9]^[10]

Prirodne odlike

Reljef

Istočnoevropska nizija predstavlja prostrano ravničarsko područje sa mahom jasnim granicama. Prostire se od Baltičkog mora i Visle na zapadu, do reke Ural i planine Ural na istoku. Ravnica je sa juga ograničena Crnim morem i Kavkazom, dok je sa severa ograničavaju Barencovo more i Severni ledeni okean. Nadmorska visina Evropske nizije se kreće mahom u opsegu 0-200 m, a u nekim delovima ona je i depresija (priobalje Kaspijskog jezera). U središnjem delu izdiže se jedino pobrđe - (Valdajsko pobrđe), visine 346,9 metara. To je i najviša tačka nizije (kota Makuška Valdaja).^[11]^[12]

Klima

Istočnoevropska nizija se nalazi u hladnijem klimatu, od umerenokontinentalne klime u crnomorskom primorju do do polarne klime na krajnjem severoistoku (severni Ural). Veći deo nizije je u oblasti oštrije kontinentalne klime. Od zapada ka istoku opada količina padavina, a rastu razlike u godišnjim temperaturama. Jugoistočni deo ima odlike stepske klime.

Vode

Kroz Istočnoevropsku niziju protiče niz važnih evropskih reka. U Baltičko more se ulivaju Njemen, Zapadna Dvina i Neva, u Severni ledeni okean Severna Dvina i Pečora, u Crno more Dnjestar, Dnjepar, Don, dok se Volga i Ural (granica) ulivaju u Kaspijsko jezero. Volga, kao najveća evropska reka, ima niz velikih pritoka, poput Kame ili Oke.

Jezera u Istočnoevropskoj su česta u severnoj polovini, sva ledničkog porekla.. Tu su položena i najveća evropska jezera Ladoga i Onjega (severozapadna granica). Gotovo sva jezera su ledničkog porekla. Na velikim rekama postoji niz veštačkih jezera, koja spadaju među najprostanija takve vrste u svetu.

Biljni i životinjski svet

Južni deo Istočnoevropske nizije je nekada bio stepa, dok je danas mahom pod obradivim zemljištem i poznata je žitnica (područje ukrajinskog i ruskog černozema). Središnji deo je nekada bio iključivo pod bujnim listopadnim šumama, koje su danas dobrim delom iskrčene. U severnom delu Rusije i u Finskoj očuvane su četinarske šume. U jugoistočnom uglu nizije javljaju se i tragovi pustinja.

Unutrašnja podela

Reka Dnjepar u Kijevu

Volga, najveća reka nizije, ali i cele Evrope

OVa velika ravnica je podeljena više manjih oblasti, od kojih su najpoznatije:

Politička podela

Stanovništvo

Riga, smeštena na mestu gde Istočnoevropska nizija dotiče Baltik

Istočnoevropska nizija, mada ređe naseljena nego ostatak Evrope, daje značajan deo evropskog stanovništva. Pretežni su istočnoslovenski i baltički narodi. Stanovništvo je gušće naseljeno na jugu (i preko 100 st./km²), dok je na severu retko naseljeno (manje od 10 st./km²). Najgušće su naseljene oblasti oko velikih gradova (Moskva, Sankt Peterburg, Kijev, Minsk, Donjecka oblast).

Naselja i aglomeracije

Istočnoevropska nizija je poznata po nizu velikih gradova. Tu je smešten niz velikih gradova od značaja ne samo za kontinent, nego i na nivou sveta. Posebno treba da se istakne: Moskva, Sankt Peterburg, Kijev, Minsk, Harkov, Helsinki, Riga, Odesa, Rostov na Donu, Vilnjus, Talin, Nižnji Novgorod, Kazanj, Samara, Kišinjev. Od aglomeracija potrebno istaći Donjecku oblast.

Vidi još

Reference

^ ^a ^b European Plain na sajtu Enciklopedija Britanika "Extending from eastern Poland to the Urals, the East European Plain encompasses all of the Baltic states and Belarus, nearly all of Ukraine, and much of the European portion of Russia and reaches north into Finland." — Britannica.
^ Vladimir Klimenko; Olga Solomina, Moscow (2009). „Introduction: Climate of the East European Plain”. The Polish Climate in the European Context: An Historical Overview. Springer. str. 71. ISBN 9048131677. Pristupljeno 17. 5. 2014. „'From introductory Notes to article: V. Klimenko, Moscow Power Engineering Institute, Moscow, Russian Federation; Moscow, Russia; & O. Solomina, Institute of Geography Russian Academy of Sciences, Moscow, Russia.”
^ Podwysocki, Melvin H.; Earle, Janet L., ur. (1979). Proceedings of the Second International Conference on Basement Tectonics. Basement Tectonics Committee. str. 379.
^ ^a ^b John F. Hoffecker (2002). Desolate Landscapes: Ice-Age Settlement in Eastern Europe. Rutgers University Press. str. 15—21. ISBN 0813529921. Pristupljeno 17. 5. 2014.
^ Marshall Cavendish (2010). World and Its Peoples. Volume 8 of Estonia, Latvia, Lithuania, and Poland. str. 1014. ISBN 0761478965. Pristupljeno 17. 5. 2014.
^ Bolesław Augustowski Wielkie regiony naturalne Europy w: Antoni Wrzosek (red.) Geografia Powszechna. Tom III. Europa (bez ZSRR), Państwowe Wydawnictwo Naukowe, Warszawa 1965
^ Valdaйskiй nacionalьnый park (na jeziku: ruski). Osobo ohranяemыe prirodnыe territorii Rossii. Pristupljeno 11. 2. 2012. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
^ „Vыšnevolockiй raйon”. Arhivirano iz originala 2007-10-13. g. Pristupljeno 2008-05-08.
^ „Tverskaя Žiznь - Arhiv”. Arhivirano iz originala 2008-01-29. g. Pristupljeno 2008-05-08.
^ Russkaя Veneciя - Offline
^ „Čudesa Rossii: Makuška Valdaя”. // ruschudo.ru. Arhivirano iz originala 2011-09-26. g. Pristupljeno 2011-08-02.
^ „Lesnыe dorogi k vыsšeй točke Valdaйskoй vozvыšennosti”. Arhivirano iz originala 2016-01-24. g.
^ „Central Russian Upland”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2013-01-17.
^ „Žmakin E. Я., Žmakina N. V. Barяtinsko-Suhiničskaя ravnina — эto Srednerusskaя ili Smolensko-Moskovskaя vozvыšennostь? / / Priroda i istoriя Pougorья. Vыpusk 4. Kaluga: IC «Postskriptum» — 2006 °C. 36-40.”. Arhivirano iz originala 2013-12-03. g. Pristupljeno 2013-11-29.
^ Samaя vыsokaя točka Srednerusskoй vozvыšennosti geografičeski raspolagaetsя v sele Raevo Tёplo-Ogarёvskogo raйona Tulьskoй oblasti (soglasno statьяm: „Tёplo-Ogarevskiй raйon”. Informacionno-analitičeskiй portal Tulьskoй oblasti «71 region». Arhivirano iz originala 2011-09-01. g. Pristupljeno 2010-01-07. i „Na makuške zemli russkoй ne naйti živoй duši”. Agentstvo Nacionalьnыh Novosteй. 2019-10-06. Arhivirano iz originala 2011-08-26. g. Pristupljeno 2010-01-07. )

Literatura

Darby; Richard Brookes; William Darby (1827). Darby's Universal Gazetteer: Or, A New Geographical Dictionary. Original from the New York Public Library: Bennett & Walton. str. 837. „Valdai Lake.”
Stroeven, Arjen P.; Hättestrand, Clas; Kleman, Johan; Heyman, Jakob; Fabel, Derek; Fredin, Ola; Goodfellow, Bradley W.; Harbor, Jonathan M.; Jansen, John D.; Olsen, Lars; Caffee, Marc W.; Fink, David; Lundqvist, Jan; Rosqvist, Gunhild C.; Strömberg, Bo; Jansson, Krister N. (2016). „Deglaciation of Fennoscandia”. Quaternary Science Reviews. 147: 91—121. Bibcode:2016QSRv..147...91S. doi:10.1016/j.quascirev.2015.09.016  .
Karandeeva M. V. (1957). „Srednerusskaя vozvыšennostь”. Geomorfologiя Evropeйskoй časti SSSR: učeb. posobie dlя un-tov. M. V. Karandeeva; Mosk. gos. un-t im. M. V. Lomonosova. M.: Izd-vo Mosk. un-ta.
Uzяnov A. A. (1998). „K probleme izučeniя Srednerusskoй vozvыšennosti v drevnosti i srednevekovьe (po dannыm arheologii i paleogeografii)”. Materialы regionalьnoй naučnoй konferencii «Arheologiя юgo-vostoka Rusi». Elec: EGPI.
Kaškin A. V.; Uzяnov A. A. (1999). „Osvoenie Srednerusskoй vozvыšennosti v kamennom, bronzovom i železnom vekah”. Arheologiя Centralьnogo Černozemья i sopredelьnыh territoriй: Tezisы dokladov naučnoй konferencii. Otv. red. A. N. Bessudnov; Lipeckiй gos. ped. in-t, (i dr.). Lipeck: B. i.
Kaškin A. V. (2005). „Osvoenie Srednerusskoй vozvыšennosti v drevnosti i srednevekovьe”. Trudы Instituta praktičeskogo vostokovedeniя. I: Sbornik stateй k 10-letiю IPV. Red. koll.: V. V. Boйcov, G. M. Bongard-Levin, L. G. Gubareva, D. V. Deopik (preds.), B. A. Zaharьin, A. M. Karapetьяnc, E. V. Maevskiй, A. V. Meliksetov, D. V. Mikulьskiй, L. V. Posuvalюk, A. L. Fedorin; Otv. red. toma: D. V. Mikulьskiй, V. V. Orlov; Institut praktičeskogo vostokovedeniя. M.: Vostočnaя literatura. ISBN 5-02-018470-5. (v per.)
Rяbogina N. E. i dr. Prirodnыe usloviя na юge Srednerusskoй vozvыšennosti v hazarskoe vremя (IX—X vv.) // Vestnik arheologii, antropologii i эtnografii. 2013.

Spoljašnje veze

[ReferenceA-1] European Plain na sajtu Enciklopedija Britanika "Extending from eastern Poland to the Urals, the East European Plain encompasses all of the Baltic states and Belarus, nearly all of Ukraine, and much of the European portion of Russia and reaches north into Finland." — Britannica.

[Moscow-2] Vladimir Klimenko; Olga Solomina, Moscow (2009). „Introduction: Climate of the East European Plain”. The Polish Climate in the European Context: An Historical Overview. Springer. str. 71. ISBN 9048131677. Pristupljeno 17. 5. 2014. „'From introductory Notes to article: V. Klimenko, Moscow Power Engineering Institute, Moscow, Russian Federation; Moscow, Russia; & O. Solomina, Institute of Geography Russian Academy of Sciences, Moscow, Russia.”

[3] Podwysocki, Melvin H.; Earle, Janet L., ur. (1979). Proceedings of the Second International Conference on Basement Tectonics. Basement Tectonics Committee. str. 379.

[Hoffecker15-4] John F. Hoffecker (2002). Desolate Landscapes: Ice-Age Settlement in Eastern Europe. Rutgers University Press. str. 15—21. ISBN 0813529921. Pristupljeno 17. 5. 2014.

[Cavendish1014-5] Marshall Cavendish (2010). World and Its Peoples. Volume 8 of Estonia, Latvia, Lithuania, and Poland. str. 1014. ISBN 0761478965. Pristupljeno 17. 5. 2014.

[6] Bolesław Augustowski Wielkie regiony naturalne Europy w: Antoni Wrzosek (red.) Geografia Powszechna. Tom III. Europa (bez ZSRR), Państwowe Wydawnictwo Naukowe, Warszawa 1965

[OOPT-7] Valdaйskiй nacionalьnый park (na jeziku: ruski). Osobo ohranяemыe prirodnыe territorii Rossii. Pristupljeno 11. 2. 2012. CS1 održavanje: Format datuma (veza)

[8] „Vыšnevolockiй raйon”. Arhivirano iz originala 2007-10-13. g. Pristupljeno 2008-05-08.

[9] „Tverskaя Žiznь - Arhiv”. Arhivirano iz originala 2008-01-29. g. Pristupljeno 2008-05-08.

[10] Russkaя Veneciя - Offline

[11] „Čudesa Rossii: Makuška Valdaя”. // ruschudo.ru. Arhivirano iz originala 2011-09-26. g. Pristupljeno 2011-08-02.

[12] „Lesnыe dorogi k vыsšeй točke Valdaйskoй vozvыšennosti”. Arhivirano iz originala 2016-01-24. g.

[13] „Central Russian Upland”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2013-01-17.

[14] „Žmakin E. Я., Žmakina N. V. Barяtinsko-Suhiničskaя ravnina — эto Srednerusskaя ili Smolensko-Moskovskaя vozvыšennostь? / / Priroda i istoriя Pougorья. Vыpusk 4. Kaluga: IC «Postskriptum» — 2006 °C. 36-40.”. Arhivirano iz originala 2013-12-03. g. Pristupljeno 2013-11-29.

[15] Samaя vыsokaя točka Srednerusskoй vozvыšennosti geografičeski raspolagaetsя v sele Raevo Tёplo-Ogarёvskogo raйona Tulьskoй oblasti (soglasno statьяm: „Tёplo-Ogarevskiй raйon”. Informacionno-analitičeskiй portal Tulьskoй oblasti «71 region». Arhivirano iz originala 2011-09-01. g. Pristupljeno 2010-01-07. i „Na makuške zemli russkoй ne naйti živoй duši”. Agentstvo Nacionalьnыh Novosteй. 2019-10-06. Arhivirano iz originala 2011-08-26. g. Pristupljeno 2010-01-07. )

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]