Veliki turski rat
Ovaj članak sadrži spisak literature (štampane izvore i/ili veb-sajtove) korišćene za njegovu izradu, ali njegovi izvori nisu najjasniji zato što ima premalo izvora koji su uneti u sam tekst. |
Veliki turski rat, Bečki rat ili Rat Svete lige bio je rat između Osmanskog carstva i između više evropskih sila u to vreme (ujedinjenih u tzv. „Svetu ligu”). Ovaj rat, koji je trajao od 1683. godine do 1699. godine, oslobodio je velike delove srednje Evrope od Turaka, i bitno je oslabio njihovu vojnu moć.
| Veliki turski rat | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Deo osmansko-habzburških ratova | |||||||||
 Opsada Beča (1683) | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljene strane | |||||||||
 Osmansko carstvo.svg){kind=icon} Krimski kanat |
 Sveto rimsko carstvo Ruska Imperija Kozački hetmanat Državna zajednica Poljske i Litvanije Mletačka republika Habzburška Ugarska Habzburška Hrvatska Habzburška ŠpanijaSrpski pobunjenici Albanski pobunjenici Grčki pobunjenici Bugarski pobunjenici | ||||||||
| Komandanti i vođe | |||||||||
|
Mehmed IV Sulejman II Ahmed II Mustafa II |
Leopold I Eugen Savojski Petar I Aleksejevič | ||||||||
Prilike 1667–1683.
urediNakon ustanka kozačkog vođe Bogdana Hmeljnickog protiv Poljske vlasti, Rusko carstvo je zauzelo delove istočne Ukrajine od Poljsko-litvanske unije, dobar deo Kozaka ostao je jugoistočno od granica Unije, u Osmanskom carstvu. Njihov vođa, Petro Dorošenko, želeo je po svaku cenu ujedinjenje Ukrajine (čak i kao vazalne države pod sultanovim suverenitetom), pa se obratio i Turcima za pomoć. Istovremeno otpočeo je pobunu protiv svog dojučerašnjeg hetmana (poljskog vojnog zapovednika) Jana Sobjeskog.
Sultan Mehmed IV, znao je dobro da je Poljsko-litvanska unija oslabljena unutrašnjim razdorima, pa je stoga napao Kamjanjec-Podiljski, najveći pogranični grad. Manja poljska vojska bila je poražena od znatno veće osmanske u ratu koji se katkad zove Poljsko-osmanski rat 1672—1676. Prva bitka zbila se kod Sonograda u Mađarskoj, koji je zauzela osmanska vojska. Poljaci su se povukli nakon tri meseca. Oni su nakon toga četiri godine pokušavali bezuspešno poraziti Osmanlije. Međutim, Osmanlije su zadržali prednost u odnosu na Poljake, sve do početka Rusko-turskih ratova.
Na kraju su Poljaci pristali predati Kamjanjec-Podiljski i kraj oko grada, Podolje, i platiti odštetu osmanskom sultanu.[1] Kada je vest o porazu i uslovima mira došla do Varšave i poljskog Sejma to je izazvalo takav bes, da je odbačeno plaćanje odštete, već je nasuprot tome organizovana velika vojska pod vodstvom Jana Sobjeskog.
Nakon toga Poljaci su pobedili Osmanlije u bici kod Hotima 1673, ali Osmanlije su zadržali vlast i kontrolu nad gradom Kamjanjec-Podiljski. Nakon smrti poljskog kralja Mihala Koributa Višnjeveckog 1673, Jan Sobjeski je izabran za kralja Poljske.
Tok rata
urediBitka kod Beča 1683.
urediKad je isteklo dvadesetogodišnje primirje iz Vašvara, habzburški car Leopold I je najradije hteo da produži to primirje, ali je u Carigradu prevladala ratoborna stranka, pa je sultan Mehmed IV objavio rat Habzburgovcima. Veliki vezir Kara Mustafa krenuo je s velikom vojskom 1683. godine pravo na Beč i počeo ga opsedati. No dok je opsedao grad, u pomoć Austrijancima je stigao poljski kralj Jan III Sobjeski i vojvoda Karlo Lotarinški. Oni su do kolena potukli tursku vojsku čime je zauvek srušena moć Osmanskog carstva. Turska vojska se počela povlačiti u haosu. Jedan deo vojske išao je uz Dravu, a kod Bjelovara se odvojio i krenuo prema Savi. Ta pobeda ohrabrila je Austriju, Veneciju i Poljsku na nove napade na Turke, pa je u tu svrhu stvorena Sveta liga 1684.
Oslobađanje Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
urediRat se vodio na tri fronta. U Ugarskoj je ratovala carska vojska, u Hrvatskoj banska pod banom Nikolom Erdedijem koju su pomagali hajduci i u Dalmaciji mletačka vojska sastavljena od domaćih hrvatskih i srpskih četa. Kao glavni vođe pokreta u Dalmaciji isticali su se knez Posedarski i Stojan Janković, oko Požege se svojim junaštvom iskazao fra Luka Ibrišimović (u puku zvan Sokol jer je Turke potukao kod Sokolovca), a u Lici Marko Mesić (uz pomoć Herberštajna zauzeo je posljednju tursku utvrdu u Lici, Udbinu). Godine 1683. već se diže narod pod mletačkom vlašću i oslobađa Drniš, Obrovac, Benkovac i Skradin. Od 1684. započinje rat za oslobođenje Slavonije, oslobođenjem Virovitice. Najvažniji vojskovođe su ban Erdedi koji oslobađa Kostajnicu i general Herberštajn. 1686. osvaja se Pečuj. Do godine 1687. najveći deo Ugarske i Slavonije bio je oslobođen, osvojeni su Osijek, Požega, Udbina i Knin, a carska vojska je 1688. godine osvojila i Beograd i Budim.
U strahu da pokret naroda u Dalmaciji ne iskoristi Venecija i pod svoju nadležnost stavi i Dubrovnik, dubrovačko veliko vijeće donosi odluku da priznaje Leopolda I za svog vrhovnog gospodara i zaštitnika, pa je Dubrovnik sve do 1806. godine uživao zaštitu Habzburgovaca. Godine 1699. Turcima je prepušten Neum i Klek da bi se Dubrovačka republika fizički odvojila od Mlečana.
Nove pobede Habzburgovci su iskoristili i u političke svrhe. Na vijećanju ugarskog sabora u Požunu isposlovali su da im se prizna pravo nasledstva u muškoj lozi u Hrvatskoj i Ugarskoj, a to je značilo da te zemlje neće više posebno birati kralja. Plemstvo se ujedno odreklo svog prava na pobunu, koje im je jamčila Zlatna bula Andrije II iz 1244.
Veliki turski rat u Srbiji i Makedoniji
uredi
Nakon osvajanja Beograda, carska vojska prodire dalje u Srbiju. Ona prodire sve do Kosova, a carski generali pozvali su tada Srbe, Bugare i druge hrišćanske narode na Balkanu na ustanak protiv Turaka. Odazvali su se samo Srbi pod svojim patrijarhom Arsenijem Crnojevićem. No kad je carska vojska već došla do Kosova, Luj XIV je napao snage Habzburške monarhije na Rajni, a glavnina austrijske vojske bila je prisiljena da se povuče. S njom se povukao i velik broj Srba koji su se naselili u južnoj Ugarskoj i Sremu. Isto tako za vreme turskih ratova dogodile su se i seobe Bunjevaca i Šokaca. Iz dalmatinskog Zaleđa seli se posljednja veća grupa katolika Bunjevaca u današnju Bačku, dok se u Podunavlje naseljavaju Šokci iz Bosne.
Turska ofanziva u južnu Ugarsku
urediGodine 1691. pokušao je sultan Sulejman III povratiti izgubljeno. Vojsku vodi veliki vezir Fazil-paša Ćuprilić koji nakratko ponovno osvaja Osijek, ali je poražen u bici kod Slankamena. Turci su poraženi i 1697. u bici kod Sente, kada je zapečaćena njihova sudbina. Eugen Savojski ulazi tada u Bosnu i osvaja Sarajevo, ali nije ga mogao zadržati. Pri povlačenju austrijske vojske s njime se povuklo više od 10.000 katolika koji su se naselili u Slavoniji.
Mir u Sremskim Karlovcima
urediMir je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. Habzburška monarhija je dobila svu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i južnog Velebita (Kordun, Liku i Krbavu) te Slavoniju osim jugoistočnog Srema sa Zemunom i Mitrovicom. Teritorija Hrvatske se tako povećala sa 18.200 km² na 40.000 km², ali je i dalje više od polovine teritorije bilo u okviru Vojne krajine kojom nije upravljao ban i sabor. Granica s Bosnom od tada je išla rekama Savom, Unom, Glinom i Koranom. Erdelj prestaje biti nezavisna kneževina i sjedinjen je s Ugarskom. Venecija je dobila sve ono što je u ratu osvojila: Knin, Sinj i Vrgorac, Obrovac i Drniš sve do ušća Neretve i tada se uspostavila granična crta "Linija Grimani". Delove Hercegovine koju su Mlečani osvojili u zaleđu Dubrovnika, morali su pod pritiskom Austrije vratiti Turskoj na intervenciju Dubrovnika. Tako se Dubrovnik spasio iz mletačkog okruženja.
Vidi još
urediReference
urediLiteratura
uredi- Stanojević, Gligor (1955). Crna Gora u doba vladike Danila. Cetinje: Istoriski institut.
- Stanojević, Gligor (1970). Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka. Beograd: Istorijski institut.
- Stanojević, Gligor (1975). „Crna Gora u XVII vijeku”. Istorija Crne Gore. knj. 3, sv. 1. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. str. 89—227.
- Veselinović, Rajko (1993). „Srbi u Velikom ratu 1683—1699”. Istorija srpskog naroda. knj. 3, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 491—574.
- Jačov, Marko (1990). Srbi u mletačko-turskim ratovima u XVII veku. Zemun: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve.
- Dabić, Vojin S. (1984). Banska krajina (1688—1751): Prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u Baniji. Beograd-Zagreb: Istorijski institut & Prosvjeta.
- Dabić, Vojin S. (2000). Vojna krajina: Karlovački generalat (1530—1746). Beograd: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve.
- Ćorović, Vladimir (1997). Istorija srpskog naroda.
- Kemp, Arthur (2008). Jihad: Islam's 1,300 Year War Against Western Civilisation. Lulu.com. ISBN 978-1-4092-0502-9.
- Ivić, Aleksa (1929). Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703). Novi Sad: Matica srpska.
- Popović, Dušan J. (1954). Velika seoba Srba 1690: Srbi seljaci i plemići. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Popović, Dušan J. (1957). Srbi u Vojvodini. Knj. 1: Od najstarijih vremena do Karlovačkog mira 1699. Novi Sad: Matica srpska.
- Ruvarac, Ilarion (1896). Odlomci o grofu Đorđu Brankoviću i Arseniju Crnojeviću patrijarhu. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
- Chasiotis, Ioannis (1975). „Η κάμψη της Οθωμανικής δυνάμεως” [The decline of Ottoman power]. Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΑ′: Ο ελληνισμός υπό ξένη κυριαρχία, 1669—1821 [History of the Greek Nation, Volume XI: Hellenism under foreign rule, 1669—1821] (na jeziku: Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. str. 8—51.
- Finlay, George (1877). A History of Greece from its Conquest by the Romans to the Present Time, B.C. 146 to A.D. 1864, Vol. V: Greece under Othoman and Venetian Domination A.D. 1453—1821. Oxford: Clarendon Press.
- Setton, Kenneth Meyer (1991). Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century. Memoirs of the American Philosophical Society. excerpt
- Wolf, John B (1951). The Emergence of the Great Powers: 1685—1715., pp. 15—53.
- Ćirković, Sima (2004). The Serbs. Malden: Blackwell Publishing. ISBN 978-1-4051-4291-5.
- Fotić, Aleksandar (1992). „Dva priloga iz istorije Srema 1687. godine”. Zbornik za orijentalne studije. 1: 139—146.
- Fotić, Aleksandar (2005). „Institucija amana i primanje podaništva u Osmanskom carstvu: Primer sremskih manastira 1693—1696” (PDF). Istorijski časopis. 52: 225—256.
- Fotić, Aleksandar (2017). „Mustahfizi Iloka 1686. godine - pitanje hrišćanskih imena” (PDF). Zbornik Matice srpske za istoriju. 96: 25—33.
