Đorđe Vojislavljević
Đorđe Vojislavljević ili Đorđe Bodinović je bio srpski kralj iz prve polovine 12. vijeka. Pripadao je dinastiji Vojislavljevića, a bio je sin kralja Konstantina Bodina. Pošto je država Vojislavljevića još od ranije bila svedena na srpsko primorje, Đorđe je kao kralj vladao prvenstveno u oblastima Duklje i Travunije, a njegov pokušaj da obnovi vlast nad svim srpskim zemaljama nije uspio. Njegova vladavina je poznata prvenstveno na osnovu Ljetopisa popa Dukljanina. Vladao je kao kralj u dva navrata: oko 1113. do 1118. godine i oko 1125. do 1131. godine. Između Đorđeve prve i druge vladavine, državom Vojislavljevića je vladao Grubeša Branisavljević, rođak velikog župana Uroša I, koji je bio naklonjen Vizantiji. Pošto je narod zbacio Grubešu i vratio Đorđa na prijestol, car Jovan II Komnin je napao srpske oblasti u unutrašnjosti i osvojio Ras, a vizantijska vojska je nedugo potom slomila i otpor kralja Đorđa, koji je kao zarobljenik odveden u Carigrad, gdje je kasnije i umro.[1][2][3]
Đorđe I Vojislavljević | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Đorđe I Vojislavljević |
Datum rođenja | oko 1081. |
Mesto rođenja | država Vojislavljevića |
Datum smrti | 1131. |
Mesto smrti | Carigrad, Vizantija |
Porodica | |
Roditelji | Konstantin Bodin Jakvinta Barijska |
Dinastija | Vojislavljevići |
Kralj Duklje i Travunije | |
Period | (1113–1118), (1125–1131) |
Prethodnik | Vladimir i Grubeša |
Naslednik | Grubeša (1118—1125) i Gradihna (1131—1143) |
Biografija
urediĐorđe je bio sin kralja Bodina i kraljice Jakvinte, čiji je brak bio zaključen oko 1081. godine. Đorđev najstariji brat, Mihailo II nije uspio da se održi na vlasti nakon smrti njihovog oca, kralja Bodina, koji je umro oko 1100. godine, nakon čega se Đorđe sa majkom Jakvintom i ostalom braćom, Arhiricom i Tomom, tokom narednih dvanaesetak godina nalazio u nepovoljnom položaju.[4]
Prva vladavina (1113—1118)
urediNakon smrti kralja Vladimira, oko 1113. godine, Đorđe je postao kralj, zahvaljujući spletkama kraljice Jakvinte. Đorđe je sa svojom vojskom krenuo u Skadar svome stricu Gojislavu. Grubeša je jedini bio uhvaćen u Skadru.[pojasniti] U to vrijeme vojskovođa Kalojovan Kuman je sa Gojislavom napao Đorđa. Gojislav i Kalojovan su dobili bitku, a Đorđe je pobegao u Oblik, nakon čega je Kalojovan osvojio Skadar, gde je oslobodio Grubešu iz tamnice, nakon čega je Grubeša postavvljen za vladara Duklje. Kasnije, Đorđe je pobegao u Rašku, odakle se vratio sa vojskom pred Bar i svrgnuo Grubešu.[4]
Druga vladavina (1125—1131)
urediPosle ovoga Đorđe se pomirio sa Grubešinom braćom Gradihnom i Dragilom, a za uzvrat im je dao župu u Zeti. Gradihni nije htio ništa da da jer je htio da ga namami u Duklju, pošto je ovaj bio u Raškoj. Dragilo je krenuo na Podgorje, gde je osvojio neke župe. Uz pomoć Dragilovog saveta, Đorđe je napao Rašku i osvojio je, gde je našao Uroša u tamnici, koga je oslobodio i postavio za srpskog velikog župana. Zbog jačanja Dragila, Đorđe je poslao Mihaila, sina bivšeg kralja Vladimira, a posle i Dragila u tamnicu. Kasnije je Gradihna pobjegao u Drač sa svojim sinovima Prvošem, Grubešom i Nemanjom, odakle je, zajedno sa vojskovođom Pirigordijem i Dragihnom napao Duklju, osvajaći delove Duklje do Vranjine i Bara. Zbog želje Pirgordija da ode u Carigrad, Gradihna je ostavio svome sinu Borošu da čuva tvrđavu u Obliku.
Tada je Đorđe naredio sa se ubije Gradihna i njegov brat. U vreme kada je u Drač došao Aleksije Kontostefan, Đorđe je napao Oblik, na šata je Aleksije odmah je sa Gradihom i njegovim bratom napao Đorđa. Iako je njegov logor napadnut, Đorđe je uspeo da pobegne u Crmnicu. Aleksije se posle toga vratio u Bar, a Gradihnu ostavio sa vojskom. Malo posle došlo je do pobune u Kotoru koja se raširila na celu zemlju, pa Gradihna poče da osvaja susjedne oblasti.
Kada je Đorđe shvatio da je napadnut sa svih strana i da nije mogao više da se krije, sakrio se u tvrđavu Obolon. Gradihna je osvojio ceo Kotor, osim ove tvrđave. Međutim je vojskovođa došao u Skadar da bi sa Gradihnom osvojio tvrđavu. Đorđe je uhvaćen i odveden u tamnicu u Draču, a posle u Carigrad.[4]
Đorđe je umro u carigradskoj tamnici, a na njegovo mesto vizantijski car je postavio Gradihnu Branisavljevića.[4]
Đorđevi pečati
urediDva olovna pečata, koja potiču iz vremena kada je Đorđe još uvijek bio kraljević, sačuvana su u dobrom stanju, a oba se nalaze u Bugarskoj, gdje su i otkriveni, a potom su i opisani u sfragističkim radovima pojedinih bugarskih naučnika.
Prvi pečat
urediPrvi olovni pečat kraljevića Đorđa objavljen je 1938. godine, čime je bilo potvrđeno da je Bodinov sin Đorđe bio stvarna istorijska ličnost. Pečat se danas čuva u muzejskoj zbirci Nacionalnog arheološkog instituta u Sofiji.[5]
Na aversu pečata prikazan je Sveti Đorđe, sa grčkim natpisom, koji glasi: ό ἅγιος Γεώργιος. Na reversu se nalazi latinski natpis, koji glasi: Geor(gius) regis Bodini filius, što u prevodu znači: Đorđe, kralja Bodina sin.
Drugi pečat
urediDrugi olovni pečat kraljevića Đorđa, koji je po svemu sličan prvom, takođe je pronađen u Bugarskoj, u blizini sela Krepost u Haskovskoj oblasti, a objavljen je 1984. godine.[6]
Lokrumski falsifikati
urediPojedine krivotvorene isprave, koje pripadaju grupi poznatih mljetskih, odnosno lokrumskih falsifikata, pominju i kralja Đorđa, kao i neke druge srpske vladare iz 11. i 12. vijeka, ali u nauci je sa potpunom pouzdanošću utvrđeno da je riječ o znatno poznijim krivotvorinama, stvorenih radi dokazivanja raznih prava i posjeda na koje su pretendovale pojedine benediktinske ustanove.[7][8][9][10]
Kralj Đorđe se pominje u dva lokrumska falsifikata:
Rodoslov kralja Đorđa
urediRodoslov Đorđa Vojislavljevića
Stefan Vojislav (vladao 1042—1050) |
|||||||||||||
Gojislav Vojislavljević | Mihailo Vojislavljević (vladao 1052-1081) |
Saganek | Radoslav | Predimir | |||||||||
Vladimir Župan Zete |
Konstantin Bodin (vladao 1081-1101) |
Dobroslav II (vladao 1101-1102) |
Branislav | Kočapar (vladao 1102) | |||||||||
Vladimir (vladao 1102-1115) |
Mihailo II (vladao 1101) |
Đorđe (vladao 1115-1118 i 1125-1131) |
Grubeša (vladao 1118-1125) |
Draginja | Gradihna (vladao 1131-1142) |
||||||||
Mihailo (knez Zahumlja) |
Vidi još
urediReference
uredi- ^ Živković 2006a, str. 127-132.
- ^ Živković 2006b, str. 451-466.
- ^ Živković 2009, str. 304-305.
- ^ a b v g Mijušković 1988.
- ^ Gerassimov 1938, str. 217-218.
- ^ Юrukova 1984, str. 8-13.
- ^ Foretić 1952, str. 63-72.
- ^ Dinić 1962, str. 5-16.
- ^ Kampuš 1962, str. 317-324.
- ^ Klaić 1967, str. 185-234.
Literatura
uredi- Živković, Tibor (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog.
- Mijušković, Slavko, ur. (1988) [1967]. Ljetopis popa Dukljanina (2. izd.). Beograd: Prosveta & Srpska književna zadruga.
- Юrukova, Йordanka (1984). „Nov oloven pečat na Georgi Bodin”. Numizmatika. 2: 8—13.
- Dinić, Mihailo (1962). „Povelje kneza Dese o Mljetu”. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. 28 (1-2): 5—16.
- Živković, Tibor (2006a). Portreti srpskih vladara (IX-XII vek). Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
- Živković, Tibor (2006b). „Duklja između Raške i Vizantije u prvoj polovini XII veka”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 43: 451—466.
- Klaić, Nada (1967). „Mljetski falsifikati”. Arhivski vjesnik. 10: 185—234.
- Foretić, Vinko (1952). „Dvije isprave zahumskog kneza Dese o Mljetu iz 1151. godine”. Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. 1: 63—72.
- Kampuš, Ivan (1962). „Novi prilozi o lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanskim benediktincima” (PDF). Historijski zbornik. 15: 317—324. Arhivirano iz originala 14. 07. 2015. g. Pristupljeno 30. 08. 2022.
- Gerassimov, Theodore (1938). „Un sceau en plomb de Georges fils du roi Bodine”. Studia Historico-Philologica Serdicensia. 1: 217—218.
Dodatna literatura
uredi- Mošin, Vladimir, ur. (1950). Ljetopis popa Dukljanina. Zagreb: Matica hrvatska.
- Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1971). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 4. Beograd: Vizantološki institut.
- Šišić, Ferdo, ur. (1928). Letopis Popa Dukljanina. Beograd-Zagreb: Srpska kraljevska akademija.
- Kunčer, Dragana (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Beograd-Nikšić: Istorijski institut, Manastir Ostrog.
- Blagojević, Miloš; Medaković, Dejan (2000). Istorija srpske državnosti. 1. Novi Sad: Ogranak SANU.
- Veselinović, Andrija; Ljušić, Radoš (2008). Srpske dinastije (2. izd.). Beograd: Službeni glasnik.
- Živković, Tibor (2008). Forging unity: The South Slavs between East and West 550-1150. Belgrade: The Institute of History.
- Kalić, Jovanka (1981). „Srpski veliki župani u borbi s Vizantijom”. Istorija srpskog naroda. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 197—211.
- Kovačević, Jovan (1967). „Od dolaska Slovena do kraja XII vijeka” (PDF). Istorija Crne Gore. 1. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. str. 279—444.
- Ćirković, Sima (1981). „Osamostaljivanje i uspon dukljanske države”. Istorija srpskog naroda. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 180—196.
- Ćirković, Sima (2000). „Preci Nemanjini i njihova postojbina”. Stefan Nemanja - Sveti Simeon Mirotočivi: Istorija i predanje. Beograd: SANU. str. 21—29.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (1991) [1983]. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.