Lovni park

Lovni park je veliki ograđeni prostor, park-šuma obično sastavni deo velikih parkova vladara.

Istorijat

Stari vek

Prvi tragovi lovnih parkova nalaze se u Kini gde, počev od dinastije Džou (周朝, 1122—256. pne.) lovni park postaje sastavni deo velikih carskih parkova.^[1]

Darije lovi u palmovom gaju (otisak cilindričnog pečata).

Lov u srednjovekovnom lovnom parku.

Lov sokolom u lovnom parku (tapiserija, Južna Holandija, oko 1515–35).

Woburn Deer Park jedan od preostalih Britanskih parkova jelena.

Nešto kasnije u Mesopotamiji se sreću veliki šuma-parkovi u kojima je gajena divljač za lov. Asirsko-vavilonski veliki lovni parkovi sa svojom ponudom divljih životinja imali su odvojenu poziciju i jaku zaštitu. U Persiji paradis je pre svega bio lovni park, sa voćkama gajenim za ishranu, isto kao i u asirsko-vavilonskim vrtovima. Deda mladog Kira II, Kir I, izgradio veliki lovni vrt, u nadi da će ga zadržati u kući. Kir II je to prezirao, i jedva čekao da sa svojim drugovima ode van lovišta, jer u ovom parku je bilo toliko životinja da mu se činilo kao da lovi zarobljena stvorenja. Na valjkastom pečatu od kvarca prikazan je kralj Darije u lovu u palmovom gaju.^[2] Ksenofont piše da je Kir II, kao car, imao palatu i veliki paradis park pun divljih zveri koje je koristio za lov na konjima, i još jedan ograđen paradis voćnjaka u Siriji.^[3] Stoga je verovatno da su kraljevski lovni parkovi Ahemenidski rajevi bili obično zatvoreni prostori koji su uključivali voćnjake i poljoprivredno zemljište, opsežne sisteme za navodnjavanje, palate i paviljone sa formalnim vrtovima, zaštićene šume i divljač. ^[4]

Plinije Mlađi piše da je u bliskoistočnoj, egipatskoj i helenističkoj kulturi lov je kraljevski sport par ekselans. Rimljanima je to, međutim, potencijalna zabava za svakog ratnika (uir militaris). Plinije se bavi ovom temom u svom panegiriku kako bi istakao pozitivno biografsko, političko i kulturno značenje u Trajanovu omiljenu zabavu. Ali on nema dobro mišljenje o lovu u Persiji (Περσικην θηραν). Ti ljudi su divljač zatvarali u parkove (παραδεισοις), a zatim, kad god su hteli (οποτε επιθυμησειαν), klali je kao da je u oboru, pokazujući da ne vole težak posao niti rizik jer im je plen slab i slomljenog duha. Ali oni su sebi podjednako oduzeli radost pronalaženja divljači, uzbuđenje zbog pogotka i približavanja oborenom plenu. Kao da tvrde da vole rat, a zatim propuštaju priliku da se upuste u sukob sa neprijateljem, nego zarobljenike ubijaju kod kuće. Domicijan se zabavljao u svom privatnom lovnom parku klanjem gonjene divljači, pa je čak zabijao dve strele u glave svog plena „praveći mu rogove“. On dodeljuje konzulu Acilijusu Glabriju zadatak da ubije lava na njegovom imanju na Albaniju i, ljubomoran na Glabrijev uspeh u tome, ga je kasnije pogubio. ^[5]

Srednji vek

U srednjem veku Hartmann von Aue (1160/70-1210/20) nemački pesnik piše u narativnoj poemi Erec: "Kralj je uzeo hektar, ili čak i više od šuma na jezeru, i podigao zid oko njega." Opis dalje govori da je prostor bio podeljen na tri dela za različite vrste životinja, a kralj je imao dobro postavljenu čeku, da bi mogao sa damama da gleda lov. Jedan ovakav objekat izgradio je Barbarosa 1161. godine. Veličanstvena građevina od crvenog kamena: "sa jedne strane je imala jake zidove, s druge ribnjak, više kao jezero, gde se gaje ribe i ptice, lepe za gledanje i dobre za jelo. U lovnom parku je puno jelena i srna."^[2]

Novi vek

Tokom renesanse najintimnija slika vrtova je u francuskoj poemi Le Verger d'honneur (voćnjak časti) Andre de la Vigne-a (1470-1526), iako se samo nabrajaju čuda i nema logične povezanosti, pominje se i lovni park dovoljno veliki da obezbedi ceo grad. Na graviri iz 1609. vile Lante pored geometrijskog vrta zapadno je lovni vrt sa lovačkom kućom.^[2] Na crtežu Džona Spajersa geometra Lanselota Brauna iz 1786. prikazan je lovni park u Stafordširu koji je bio u vlasništvu jednog od Braunovih klijenata, grofa Donegala.^[6]

Park jelena

U srednjovekovnoj i ranoj modernoj Engleskoj, Velsu i Irskoj park jelena (latinski: novale cervorum, campus cervorum) bio je vrsta lovnog parka. Ograđivan je jarkom i drvenom ogradom, zidanim ili kamenim zidom sa spoljne strane jarka koji je povećavao efektivnu visinu. Neki parkovi su okruživani "jelenskim skokom" (deer leaps) rovom sa strmim zidom sa spoljne strane i unutrašnjim zidom sa blagim padom, dozvoljavajući jelenima da uđu u park, ali sprečavajući ih da izađu. Jelenski skok je preteča ha-ha rovova koje je Volpol u svom delu “Istorija modernog ukusa u vrtlarstvu” (The history of the modern taste in gardening) nazvao vodećim faktorom pobede engleskog pejzažnog vrta.^[7]

Reference

^ Schafer, E. H. (1968): Hunting Parks and Animal Enclosures in Ancient China. Journal of the Economic and Social History of the Orient, Vol. 11, No. 3: 318-343
^ ^a ^b ^v Grbić, M. (2015): Istorija vrtne umetnosti. Univerzitet u Beogradu. Beograd. ISBN 978-86-7299-227-4
^ Xenophon, Anabasis, trans. Carleton L. Brownson (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1992)
^ Parpia, S. (2016): Mughal Hunting Grounds: Landscape Manipulation And 'Garden' Association Garden History, Vol. 44, No. 2:171-190
^ Manolaraki E. (2012): Imperial and Rhetorical Hunting in Pliny's Panegyricus. Illinois Classical Studies, No. 37: 175-198
^ Edwards, S. (2020): John Spyers – Lancelot Brown’s Surveyor at Hampton Court. In Finch, J. and Woudstra, J. (Eds.), Capability Brown, Royal Gardener: The business of place-making in Northern Europe, pp. 33–47. York: White Rose University Press.
^ Chisholm, Hugh, ed. (1911): "Deer Park" . Encyclopædia Britannica. 7 (11th ed.). Cambridge University Press. p. 924.

Literatura

Pinder-Wilson, R. (1976): 'The Persian garden: Bagh and Chaharbagh ', in Elisabeth B. Macdougall and Richard Ettinghausen (eds), The Islamic Garden. Dumbarton Oaks Colloquium on the History of Landscape Architecture IV (Washington, DC: Dumbarton Oaks)
Wilber, D.N. (1979): Persian Gardens and Garden Pavilions, Washington, DC: Dumbarton Oaks.
Moynihan,E. (1980): Paradise as a Garden in Persia and Mughal India (London: Scolar)
Gharipour, M. (2013): Persian Gardens and Pavilions: Reflections in History, Poetry and the Arts (London: I. B. Tauris
Subtelney, M.E. (1993): A medieval Persian agricultural manual in context: the Irshad al-zira'a in late Timurid and early Safavid Khorasan', Studia Iranica, 22/2

[Scha-1] Schafer, E. H. (1968): Hunting Parks and Animal Enclosures in Ancient China. Journal of the Economic and Social History of the Orient, Vol. 11, No. 3: 318-343

[mikagr-2] v Grbić, M. (2015): Istorija vrtne umetnosti. Univerzitet u Beogradu. Beograd. ISBN 978-86-7299-227-4

[3] Xenophon, Anabasis, trans. Carleton L. Brownson (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1992)

[Parp-4] Parpia, S. (2016): Mughal Hunting Grounds: Landscape Manipulation And 'Garden' Association Garden History, Vol. 44, No. 2:171-190

[5] Manolaraki E. (2012): Imperial and Rhetorical Hunting in Pliny's Panegyricus. Illinois Classical Studies, No. 37: 175-198

[6] Edwards, S. (2020): John Spyers – Lancelot Brown’s Surveyor at Hampton Court. In Finch, J. and Woudstra, J. (Eds.), Capability Brown, Royal Gardener: The business of place-making in Northern Europe, pp. 33–47. York: White Rose University Press.

[7] Chisholm, Hugh, ed. (1911): "Deer Park" . Encyclopædia Britannica. 7 (11th ed.). Cambridge University Press. p. 924.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]