Википедија

Antun Akšamović

Antun Akšamović (Garčin, 27. maj 1875. — Đakovo, 7. oktobar 1959) bio je đakovački ili bosansko-srijemski biskup.

Štampani program đakovačkog biskupa dr Antuna Akšamovića za pravoslavne Srbe u NDH. Letak je bio poziv pravoslavnima na pokatoličavanje i hrvatizaciju, ako žele da ostanu u svojim domovima i nesmetano napreduju u svom gospodarstvu.

Život

uredi
 
Grobnica biskupa Akšamovića u kripti đakovačke katedrale.

Po izvještaju zagrebačkog biskupa od 24. novembra 1536., potčinilo se turskim vlastima samo u brodskom kraju oko 40.000 podanika slavonskih feudalaca. Mnogi od tih novih turskih podanika su se istovremeno odrekli hrišćanstva, prelaskom na islam.[1] I do danas oko Slavonskog Broda postoje prezimena, koja su turskog porijekla, kao Čengić, Teskera, Azapović... [2] [3] Jedno od tih prezimena je i prezime Akšamović. [4] Akšam je označavao zalazak Sunca, kada muslimani završavaju sve poslove, [5] a označava i 4. dnevnu molitvu muslimana. [6]

Rukopoložen je za svećenika 1899., najprije na službi u Drenju, Đakovu i Osijeku. Od 1902. je bio profesor bogoslovlja i rektor bogoslovije u Đakovu. Biskup postaje 1920., a 1923. i apostolskim administratorom sjeverne Slavonije i Baranje. Aktivan je kao biskup od 1920. do 1951. godine. Kada je od Vatikana postavljen za biskupa, Vatikan nije smatrao potrebnim da o tome izvijesti vladu Jugoslavije. Kada je o tome izdano službeno saopćenje 26. jula, zagrebački nadbiksup Bauer, iako kanonski nenadležan, to javlja kraljevskoj vladi telegramom. Kada je vlada odlučno reagovala, usljedilo je izvinjenje nadbiksupa.[7] U Beogradu se od 15. do 21. novembra 1921. održala međureligijska konferencija, u organizaciji države, o pravnom položaju svih religija i crkava u monarhiji. Sjednicama pri katoličkoj sekciji predsjedavao je biksup Akšamović.[8] Stjepan Radić je 28. septembra 1924. pred desecima hiljada seljaka u Krašiću održao govor u kojem je pored biskupa, napadao i političke protivnike u Beogradu i Zagrebu. O biskupu Akšamoviću je rekao: ...Svi ti biskupi... su se sastali kod najgoreg između sebe, kod đakovačkog biskupa Akšamovića, kod beogradskog plaćenika. Taj nesretnik ide iz katoličke crkve u pravoslavnu... da slavi državno jedinstvo, tj slavi naše ropstvo... Govori da su Srbi, Hrvat i Slovenac jedno, a ne misli da onda dvije glave moraju pasti i da ostane samo Srbinova glava. Taj je Akšamović prodao šuma za 18 milijuna i onda je pozvao sve te biskupe na gozbu, iz koga je moralo izaći pismo puno ne duha svetoga, nego duha vinskoga. [9] Obnovio je đakovačku katedralu stradalu u požaru 1933., reformisao je upravu vlastelinstva đakovačkih biskupa, novčano je pomagao mnoga kulturno-prosvjetna i vatrogasna društva. Kao nadležni biskup, protjerao je iz župe župnika Mihajla Praksića, zbog nemoralnog život i skandala. Praksić je prije toga bio kažnjavan i za falsifikovanje novca, a svojim političkim uticajem na seljake, je poveo u smrt neke žitelje Sibinja, 1935.[10] Biskupovom novčanom pomoći u Zagrebu je sagrađeno dječačko sjemenište, osnovana Hrvatska bogoslovna akademija i započeo radom Gospodarsko-šumarski fakultet. Pisao je o vjerskim, crkvenopovijesnim, prosvjetnim i socijalnim pitanjima u različitim listovima i publikacijama. Godine 1942. imenovan je titularnim biskupom biskupije Augustopolis in Phrygia. Za NDH zastupnik je Hrvatskoga državnog sabora. Iako je ranije govorio panegirike Karađorđevićima u đakovačkoj katedrali, uspostavom NDH, u istoj crkvi je rekao da su Hrvati do 10. aprila (dan nastanka NDH) živjeli pod tuđinom.[11] Poglavniku je posvetio govor od 22. aprila 1941. u Đakovu, rekavši između ostaloga da je vjekovni ideal hrvatskoga naroda: Za krst časni i slobodu zlatnu,[12] iako je to srpska izreka, a katolici kažu križ. Kada su Mađari okupirali Baranju, dekretom Svete Stolice (3748-41) je 10. juna 1941. razriješen dužnosti Apostolskog Administratora za Baranju, a ta dužnost se prenijela na biskupa u Pečuju. Nije zbog toga protestivao i samim tim je sa Vatikanom, priznao mađarsku okupaciju Baranje kao definitivnu. Time je 15 župa sa 2 župske ispostave oteto đakovačkoj biskupiji, jer je tako tražio Vatikan i mađarski agresor. Hitlerov pohod na SSSR je nazvao krstaškim, a u oktobru je naredio molitve za pobjedu ustaša i fašista.[13] Hitlera je veličao u okružnici od 24. septembra 1941. kao predvodnika križarske vojske protiv boljševika. Nazivao ga je velikim vođom njemačkoga Rajha.[14] U korizmenoj poslanici na početku 1942. je tvrdio da je NDH nagrada za vjernost Hrvata Svetoj Stolici.[15] U jednom aktu župnom uredu u Vukovaru od 6. avgusta 1941. pod brojem 2088/41, napisao je, bez i jedne riječi protesta, da u tački 9., koja govori o Jevrejima, jasno piše da im krštenje i vjerski prijelaz ne može i neće koristiti. Država prema njima postupa po rasnom, a ne vjerskom principu, pa se tu ne da više intervenisati.[16] U aktu biskupa vukovarskom župniku, gvardijanu Dioniziju Andrašecu od 29. decembra 1941., daje detaljna uputstva o proceduri pokatoličavanja pravoslavnih Srba,[17] a istoj osobi u aktu od 14. februara 1942., piše o načinu preuređenja pravoslavnih hramova u katoličke, u mjestima gdje ima prelaznika na katolicizam, a nema katoličke crkve. Naredio je uklanjanje ikonostasa, a ako nema ni pravoslavne crkve, vjerska konverzija i buduće katoličke mise bi se obavljale u školskim prostorijama.[18] Naveo je spisak 20 pravoslavnih crkava od kojih su neke srušene (Trnjani, Novo Topolje, Klokočevik, Brod na Savi...), a neke pretvorene u katoličke. U tom izvještaju od 8. juna 1942. je naveo gdje se nalazi opljačkani inventar pravoslavnih hramova.[19] Nakon Drugog svjetskog rata zalagao se za sređivanje odnosa između Crkve i države.[20] Za saradnju sa ustašama mu nije suđeno.

Dr Antun Akšamović je vaspitavan u duhu jugoslovenstva biskupa Štrosmajera i to u neposrednoj njegovoj blizini, jer je od 1902. bio profesor bogoslovije u Đakovu, koja je bila djelo biskupa Štrosmajera. Kao takav, on je 1920. sjeo na biskupsku stolicu samog biskupa Štrosmajera. U doba NDH, sprovodio je ustašku politiku nadbiskupa Alojzija Stepinca i papinog delegata Markonea. Dao je u Đakovu da se štampa njegov poziv Srbima na pokrštavanje i da ga ustaška avijacija dostavi narodu iz vazduha. Tekst tog letka je bio:

PRIJATELjSKI SAVJET

Gospodin Isus Krist je objavio da će biti jedan ovčinjak i jedan pastir. Ovu sliku je uzeo iz svakdanjega seljačkoga gospodarstva, da ga ljudi bolje razumiju. Sin Božji Isus Krist je došao na zemlju, da za vječni život pripravi i da spas donese svim ljudima. Zato nam on objavljuje: Bit će jedan ovčinjak i jedan pastir. To znači: bit će jedna Crkva i jedan vrhovni crkveni poglavar, koji je Kristov namjesnik na zemlji i vrhovni svećenik u Kristovoj Crkvi.

TO JEDINSTVO CRKVE TREBA DA PROVEDEMO U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ.

Stanovnici grčko-istočne vjere!

Čujte ovaj prijateljski savjet. Biskup đakovački primio je do sada u Svetu Katoličku Crkvu na hiljade građana. koji su od državnih vlasti dobili svjedodžbu čestitosti. Ugledajte se u ovu svoju braću, pak se prijavite što prije za prelaz u Katoličku Crkvu. Vi ćete kao katolici moći ostati u svojim domovima. Vi ćete nesmetano unapređivati svoje gospodarstvo i odgajati svoju omladinu za Boga i za državu Hrvatsku. Vi ćete u Katoličkoj Crkvi osigurati spas neumrlih duša prema onoj svetoj opomeni Spasitelja našega Isusa Krista: Ne će u kraljevstvo nebesko doći onaj, koji govori: Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca nebeskoga. Prijatelj naroda. Bisk. tiskara - Đakovo.[21] [22]

Za izvršenje ovog nasilja nad vjerskim i ljudskim pravima pravoslavnih Srba, biskup je od Ante Pavelića dobio orden Veledara s zviezdom, kako je to u obrazloženju navedeno: Za predanu saradnju s državnom vladom i državnim oblastima u svim vjerskim pitanjima. Prilikom prijema ovoga odlikovanja, prema pisanju Hrvatskog lista, od 3. maja 1943., je rekao: Ja gospodo, ovu činjenicu naglašavam u tu svrhu, da izjavim svoju radost što poglavar, nosilac državnog vrhovništva naše Nezavisne države Hrvatske u predstavnicima Katoličke crkve vidi svoje pomagače.[23]

O biskupu je porazan sud dao njegov štićenik i doktor Orijentalnog suda u Rimu, duhovnik okružja križara i križarica u Đakovu, a za NDH i ustaški satnik-dušebrižnik i gorljivi propagator ustaških načela, dr Đuka Marić. Na saslušanju 12. februara 1946. je govorio da ga je na pokatoličavanje Srba prisilio biskup. Sa Stjepanom Bogutovcem je išao u Paučje i Čenkovo, da obavi obuku i obred prijelaza. Primio je za taj posao dekret od biskupa, polovinom oktobra 1941. godine. Molio ga je da ga oslobodi te obaveze, jer mu savjest to ne dozvoli. Biskup mu je zaprijetio crkvenom kaznom zbog neposlušnosti. Teška srca je to prihvatio i obavio. [24] Istoričar Viktor Novak je biskupa nazvao bijednim Štrosmajerovim nasljednikom [25] i političkim kameleonom. On je bio i Jugosloven i separatista, klerikalac, liberal, ustaša... već prema potrebama. [26] U prvoj Jugoslaviji je blagosiljao sokolske zastave, dok su ih drugi biskupi anatemisali. U doba NDH govori protiv sokolstva. Potpisao je antipartizansku poslanicu od 25. marta 1945., a u septembru iste godine potpisuje pastirsko pismo, u kojem ima stavove suprotne prethodnim, nakon što su partizani ušli u Đakovo. Novak mu pripisuje kameleonsku fizionomiju, stalno nestalnu, a stalno jezuitsku. Kao separatista i klerofašista je stalan, ali se u javnim nastupima prilagođavao vladajućim politikama. [27]

Izvori

uredi
  1. ^ Dabić, Vojin (2024). Catena mundi, knjiga I, 5. izdanje, Seoba Srba u Hrvatsku i Slvoniju od početka 16. do kraja 17. veka. Catena mundi. str. 266. 
  2. ^ Horvat, Rudolf. Srijem - naselja i stanovništvo, U selu Ostrovo 1750. epitrop je bio Stojan Azapović. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 170. ISBN 953-6659-04-2. 
  3. ^ Srpske putne isprave kroz istoriju (PDF). 
  4. ^ [Značenje i porijeklo prezimena AKŠAMOVIĆ https://www.arz.hr/znacenje-i-porijeklo-prezimena-aksamovic/] Proverite vrednost parametra |url= (pomoć).  Spoljašnja veza u |title= (pomoć)
  5. ^ Apolonovič Rovinski, Pavel (2004). Studije o Crnoj Gori. CID - Podgorica. str. 368. 
  6. ^ Šta znači AKŠAM?. 
  7. ^ Novak 1986, str. 153, 154.
  8. ^ Novak 1986, str. 157.
  9. ^ Novak 1986, str. 225.
  10. ^ Novak 1986, str. 422.
  11. ^ Novak 1986, str. 566.
  12. ^ Novak 1986, str. 567.
  13. ^ Novak 1986, str. 568.
  14. ^ Novak 1986, str. 569.
  15. ^ Novak 1986, str. 571.
  16. ^ Novak 1986, str. 624.
  17. ^ Novak 1986, str. 689.
  18. ^ Novak 1986, str. 690.
  19. ^ Novak 1986, str. 693.
  20. ^ Akšamović, Antun. 
  21. ^ Durković - Jakšić 1990, str. 541, 542, 550.
  22. ^ Novak 1986, str. 618, 619.
  23. ^ Durković - Jakšić 1990, str. 542.
  24. ^ Novak 1986, str. 618, 696.
  25. ^ Novak 1986, str. 733.
  26. ^ Novak 1986, str. 812, 969.
  27. ^ Novak 1986, str. 974, 975.

Literatura

uredi
  • Durković - Jakšić, Ljubomir (1990). Srbija i Vatikan, 1804.-1918. Žičko i šumadijsko vladičanstvo. 
  • Novak, Viktor (1986). Magnum Crimen, pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj (reprint izdanje). Nova knjiga, Beograd. 
Preuzeto iz „https://sr.wiki.x.io/w/index.php?title=Антун_Акшамовић&oldid=28543132”