Car Srba i Romeja
Car Srba i Romeja (grč. Bασιλεὺς καὶ αὐτoκράτωρ Σερβίας καὶ Pωμανίας) je bila carska titula koju su koristili tokom postojanja Srpskog carstva samo dva monarha, Stefan Uroš IV Dušan i Stefan Uroš V Nemanjić.
| Car Srba i Romeja | |
|---|---|
| |
| Divelion cara Dušana, koji je koristio i car Uroš | |
| |
Stefan Uroš 1355. — 1371. | |
| Prvi vladar | Stefan Dušan |
| Poslednji vladar | Stefan Uroš |
| Oblik vladavine | feudalna monarhija |
| Prestonica | Prizren, Skoplje |
| Postavljenje | nasledno |
| Osnivanje | 16. april 1346. Krunisanje Stefana Dušana |
| Prestanak | 1371. |
Istorija
urediStefan Dušan se proglasio za cara 1345. godine, a 16. aprila 1346. godine su ga krunisali patrijarh srpski, patrijarh bugarski i arhiepiskop ohridski.[1] Njegovu titulu je priznala Bugarska i ostale okolne zemlje, ali ne i Vizantija. Dušanova titula je prema vizantijskom uzoru bila Στέφανος ἐν Χριστῷ τῷ θεῷ πιστὸς βασιλεὺς καὶ αὐτoκράτωρ Σερβίας καὶ Pωμανίας ili na staroslovenskom, uz pojedine izmjene, Стефанъ въ Христа бога вѣрни царъ Србълѥмъ и Гръкомъ.
Kada je Stefan Dušan pod nerazjašnjenim okolnostima umro 1355. godine, njegov sin Stefan Uroš je poneo titulu cara Srba i Romeja, ali je stric novog cara, Siniša Uroš, osporio njegovo pravo na prijesto, pa sam sebe proglasio carem Srba i Romeja i sa tom je titulom vladao državom sa sjedištem u Tesaliji. Nakon Sinišine smrti, njegov sin Jovan Uroš je nastavio koristiti ovu titulu sve dok se nije 1370. godine zamonašio.
Titula se prestaje koristiti 1371. godine kada srpska vladarska dinastija Nemanjić nestaje. Vukašin Mrnjavčević, srpski velikaš, ponio je titulu kralja Srba i Romeja, koja je ostala u upotrebi do smrti Vukašinovog sina Marka 1395. godine. Tvrtko I ban Bosne se takođe proglasio za kralja i koristio je titulu kralj Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, dok je sama Srbija ostala pod vlašću lokalnih velikaša.
U narodnoj književnosti knez Lazar Hrebeljanović se ponekad naziva carem, iako tu titulu nikada nije nosio.
Carevi Srba i Romeja
uredi| Dinastija | Vladar | Razdoblje | Slika |
|---|---|---|---|
| Nemanjići | Stefan Dušan | 1346.—1355. | 
|
| Nemanjići | Stefan Uroš | 1355.—1371. | 
|
Vidi još
urediReference
uredi- ^ Blagojević 1981, str. 524—540.
Literatura
uredi- Blagojević, Miloš (1981). „Ideja i stvarnost Dušanovog carevanja”. Istorija srpskog naroda. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 524—540.
- Dinić, Mihailo (1951). „Dušanova carska titula u očima savremenika”. Zbornik u čast šeste stogodišnjice Zakonika cara Dušana. Beograd: Srpska akademija nauka. str. 87—118.
- Dinić, Mihailo (1958). „Srpska vladarska titula za vreme carstva”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 5: 9—19.
- Maksimović, Ljubomir (1970). „Grci i Romanija u srpskoj vladarskoj tituli”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 12: 61—78.
- Marjanović-Dušanić, Smilja (1997). Vladarska ideologija Nemanjića: Diplomatička studija. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Marjanović-Dušanić, Smilja (2001). „Elementi carskog programa u Dušanovoj povelji uz Zakonik”. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. 65—66 (1999—2000): 3—20.
- Mihaljčić, Rade (1981). „Dva carstva”. Istorija srpskog naroda. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 573—582.
- Ferjančić, Božidar (1960). Despoti u Vizantiji i južnoslovenskim zemljama (PDF). Beograd: Naučno delo.
- Ferjančić, Božidar (1970). „Sevastokratori i kesari u Srpskom carstvu”. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu. 11 (1): 255—269.
- Fine, John Van Antwerp Jr. (1994) [1987]. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press.
