Frano Ućelini – Tice

Frano Ućelini – Tice (Lopud 18. jun 1895 — Kotor 1. jun 1937) bio je kotorski biskup.

Frano Ućelini – Tice
Datum rođenja	18. jun 1895.
Mesto rođenja	Lopud
Datum smrti	1. jun 1937.
Mesto smrti	Kotor

Životopis

Frano Ućelini-Tice rodio se na Lopudu, dubrovačkom ostrvu, u pomorskoj porodici. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, u kojoj je nastavni jezik bio italijanski (kao i u ostalim srednjim školama tadašnje austrijske pokrajine Dalmacije), a bogosloviju u Zadru. Svoju svješteničku službu počinje kao župnik brdskog sela Ošlje, koje se tada nalazilo na dalmatinsko-hercegovačkoj granici; nastavlja kao profesor, zatim i rektor Bogoslovije u Zadru. Godine 1895. imenovan je za kotorskog biskupa. A to je bilo u onoj sudbonosnoj deceniji kada je Austrija sprovodila svoje poznato načelo „Divide et impera”, kada je ubacivala mržnju među Srbe i Hrvate u Dalmaciji, koja se bila izrodila u nemilu borbu.

Savremenik i sudionik značajnih zbivanja u decenijama borbe za Narodni preporod u Dalmaciji, i njenog uspješnog završetka, Ućelini je došao u Boku sa jasnim i izrađenim koncepcijama — koje nikada nije iznevjerio — a to je jedinstvo Srba i Hrvata, i potreba njihove dalje borbe za slobodu i bolji život. Austrijska vlada je nastojala da bude imenovan za kotorskog biskupa, da ga ukloni iz Zadra i učini manje opasnim, a sa nadom da će u antiaustrijski raspoloženoj i ustaničkoj Boki izmijeniti svoj stav. U tome su se prevarili. Ućelini je dobro poznavao i zavolio i Boku i njen podlovćenski grad, svoju rezidenciju. Prišao je odmah narodu i posvetio mu preko četiri decenije svog trudoljubivog i plodnog života, držeći se one Njegoševe: „Ne pita se ko se kako krsti...”.

Pored crkvenog, dospijeva i snalazi se na svim poljima rada: prosvjeti, kulturi, graditeljstvu i raznim granama privrede. Boki nijesu nikada bili potrebniji ovakvi trudbenici, jer je propašću svojih jedrenjaka, i ustancima protiv Austrije 1869. i 1882. godine bila potpuno iscrpljena i zapuštena. „Dobar pastir i sve što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom”. Na ostrvu kod Krtola, pored manastira (biskupove ljetne rezidencije) podiže uzorni vinograd i voćnjak, poziva okolne seljake i uči ih kako se podrezuje i kalemi. Pri opravljanju crkava i crkvenih zgrada — koje je našao u zapuštenom stanju — lično je upravljao poslovima, a ponekad kao običan radnik dodavao majstorima kamen i kreč. U jednoj široko zasnovanoj akciji tadanjih narodnih prvaka za opštu privrednu obnovu Boke, koja je počela 1907. godine, Ućelini uzima aktivno učešće. Ova obnova rodila je prve seoske zadruge, narodne štedionice, i prve začetke industrije i turizma.

U svim javnim nastupima govorio je o potrebi narodne sloge i vjerske tolerancije. To je potvrdio i na svom životnom djelu, prevodu Danteovog djela Divina commedia koju je posvetio slozi i ljubavi jednokrvne i istojezične braće Hrvata i Srba. Knjiga je štampana u Kotoru, u 10.000 primjeraka. Austrijske vlasti su sprečavale njeno rasturanje, ali su vodeći krugovi tadanje kraljevine Srbije našli načina da otkupe veći dio pomenutog izdanja. U Balkanskom ratu slavi pobjede srbijanske i crnogorske vojske. U I Svjetskom ratu javno protestvuje protiv hapšenja i mučenja bokeljskih rodoljuba. Ogorčen na postupke austrijske soldateske, napušta Kotor i prelazi u svoje ljetovalište u Krtolima i tu ostaje do konca rata.

Kada je 1918. god. predsjednik mađarske vlade grof Stjepan Tisa obilazio jugoslovenske krajeve, tražeći kontakt s narodnim prvacima, a u namjeri da spašava propalu Monarhiju, Ućelinija nije posjetio, jer su mu rekli da na dobar prijem neće naići. U ovim vremenima, prilikom pobune mornara u Boki, u februaru 1918. god. i strijeljanje četvorice vođa ove pobune, Biskup je rekao jednom svom povjerljivom saradniku: „Ova pobuna znači zasluženu propast Austrije, koju sam ja predvidio, kada je naredila skidanje zvona sa crkava — vjesnika mira — da ih koristi u ratne svrhe”. Savremenicima je ostao u nezaboravnoj uspomeni dolazak u Herceg Novi prethodnice srpske oslobodilačke vojske (prvih dana novembra 1918. god.) sa potpukovnikom Svetislavom Simovićem na čelu, kojom prilikom je Biskup održao ganutljiv pozdravni govor koji je do suza dirnuo oduševljeni narod.

Kada je poslije oslobođenja i ujedinjenja posjetio Beograd, pričajući prijateljima o svojim utiscima sa ovog puta, rekao je: „Hvala Bogu što sam doživio, bio sam u našoj prestonici Beogradu. Od Sušaka do Kotora vozio sam se našim slobodnim morem pod lijepom jugoslovenskom zastavom. O, da danas ustanu iz groba Štrosmajer, Rački, Klaić i Milinović! Da samo mogu da prožive jedan dan u svojoj slobodnoj otadžbini! Sretni bi ponovo u grob legli.” Poslije oslobođenja i ujedinjenja, iako u poodmaklim godinama, sa još većim zanosom nastavlja započeto djelo. Politički razdor koji je sve više rastao, u tim godinama, bolno diraju njegovo rodoljubivo srce, ali stari idealista ne gubi nadu već proriče bolje i sretnije dane.

Godine 1932. odvaja se od cjelokupnog jugoslovenskog episkopata po pitanju antisokolske poslanice sa riječima: „Vjera nije bila u pitanju, zato nijesam poslanicu potpisao i ona nije oglašena u mojoj biskupiji. Član sam Jugoslovenskog sokola. Bio sam i ostajem. Ako me pozovu da blagoslovim njihov rad, blagosloviću ga radi Boga”. Malo poslije toga na kotorskom vježbalištu svečano blagosilja sokolske zastave, uz ogromno učešće naroda.

Njegov životopisac, dr Viktor Novak u Magnum Crimenu ga često pohvalno spominje a o njemu je napisao: „Kad sam imao sreće da prvi put u životu vidim čovjeka i vladiku, koga sam poznavao, studirajući dokumenta dugi niz godina, spremajući djelo o borbi Hrvata za Slovensko bogoslužje u katoličkoj crkvi, osjetio sam da je preda mnom stajao živ svjedok i spomenik mučne ali sjajne borbe, ideal sveštenika i rodoljuba, koji je svojim djelima zadužio Hrvatstvo ali i Srpstvo, cio Jugoslovenski narod. Biskup Ućelini u svojoj skromnosti odbijao je sve jubileje. Ali neće i ne može jedan, da ga voli i sa divljenjem poštuje cio jedan narod; da će ga takvim za vječnost sačuvati i istorija koja po zasluzi sudi.”

Njegov učenik i sljedbenik don Niko Luković postavio je bronzanu bistu svog velikog učitelja (rad Tome Rosandića) pred pročeljem Župskog hrama na Prčnju, uz ostale jugoslovenske velikane.