Mira Cikota
Mira Cikota (Bosanska Dubica, 1912 — Prijedor, 27. avgust 1942) bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe.
| mira cikota | |
|---|---|
 | |
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 1912. |
| Mesto rođenja | Bosanska Dubica,  Austrougarska |
| Datum smrti | 27. avgust 1942. (29/30 god.) |
| Mesto smrti | Prijedor,  NDH |
| Delovanje | |
| Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba |
Biografija
urediRođena je 1912. godine u Bosanskoj Dubici. Bila je jedna od ukupno tri ćerke Danice i Gligorija Pralice. Po završetku osnovne i srednje škole, otišla je u Beč, gde je studirala pravo. Kasnije je u Prijedoru upoznala sudiju Božu Cikotu, sa kojim se venčala i dobila ćerku Ljiljanu. Na početku Drugog svetskog rata, 1941. godine Mirini roditelji su otišli za Beograd, dok je ona odlučila da ostane u Prijedoru, gde se priključila Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP).
Mirin suprug Boža je bio komunista pa se i ona preko njega povezala sa tada ilegalnom Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). U Prijedoru je tada delovali Mesni komiteti KPJ i SKOJ-a, čiji su članovi bili uglavnom učenici tadašnje gimnazije. U komitetu je bilo i nekoliko žena koje će kasnije izneti skoro čitavo ilegalno delovanje u Prijedoru. Žene su imale važnu ulogu u povezivanju Prijedora sa Kozarom, što je naročito bilo izraženo u trenucima partizanskog napada na grad, 16. maja 1942. godine, kada su danonoćno prikupljale informacije o neprijatelju.
U proleće 1942. godine, nakon hapšenja sekretara MK KPJ Muharema Suljanovića, Mira je postala novi sekretar Mesnog komiteta KPJ. Ona je tada nastavila sa organizovanjem ilegalnog grada i izvođenjem diverzantskih akcija u gradu. Partijska organizacija na čijem je bila čelu uspela je da uspostavi veze i sa pilotima Domobranstva NDH, koji su bili sipmatizeri NOP. Upravo preko ove organizacije organizovan je prelet pilota Franje Kluza na oslobođenu partizansku teritoriju. Zahvaljujući njenom suprugu, koji je uz pomoć veza među ustaškim činovnicima i nakon okupacije nastavio da radi u Kotarskom sudu u Prijedoru, Mira je uspela da dođe do detaljnog plana rasporeda ustaških snaga u gradu. Ovaj plan bio je poslat partizanima na Kozaru i doprineo je uspešnom izvršenju plana napada na Prijedor.
Dan nakon Prijedora, oslobođena je i Ljubija, što je prekinulo snabdevanje neprijatelja rudom gvožđa iz ovog mesta. Na ovaj način stvorena je povoljna prilika za kontraofanzivu. Ipak, ofanziva je naterala hiljade žena i dece u beg ka potkozarskim selima, te je tako pala u ruke neprijateljskih snaga. Većina njih odvedena je u logore Stara Gradiška i Jasenovac. Ustaše su Miru i njenu šestogodišnju ćerku Ljiljanu zarobili 6. jula 1942. godine na Goloj Planini, a potom ih vezane konopcima vukli kroz paprat ka dubičkoj cesti. Mirino saslušanje započeto je na Kozari, a potom su je zatvorili u zgradu nekadašnjeg Sreskog suda. Ostaje nepoznato kada su je i kako prebacili u „Crnu kuću”, stari zatvor sa visokim zidovima u Banjaluci. Iako je prilikom istrage bila mučena, zapisnik o njenom saslušanju je ostao prazan.
Mira Cikota osuđena je na smrt vešanjem, a sam čin dogodio 27. avgusta 1942. godine ispred zgrade Ustaškog redarstva u Prijedoru. Prema nekim navodima Mira je tom prilikom sama navukla omču oko vrata. Njena ćerka Ljiljana od nje je bila ranije odvojena i Nemci su je predali prijedorskom gostioničaru Ljubi Radoševiću. Iako dosta izmučena i isrpljena, Uspela je da preživi i utočište je pronašla kod Mirinih roditelja u Beograd.[1]
Oproštajno pismo
urediTekst oproštajnog pisma Mire Cikote, pronađeno nakon njene smrti:
| „ | Draga moja mama,
Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci ja Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovđe sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije. Uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod Vas. To mi je olakšalo ovo stanje, mirna sam, jer ona mi je jedina misao bila i strahovala sam da će ostati daleko od Vas. Obećala sam joj zadnjih dana, dok smo bile zajedno u Prijedoru, da će otići svojoj baki, pa sam sada zadovoljna da je tako ispalo. Sunce moje malo, mnogo je propatila posljednjih dana lutajući i bježeći sa mnom. Nadam se da će se uskoro oporaviti, da će biti dobra đevojčica i na zadovoljstvo baki i đedi. Znam da je volite svi mnogo, ali znam, da sam Ti, draga mama, zadala i mnogo briga, jer ona je još mala, razmažena, a Ti ne popuštaj, jer joj se valja privikavati na jedan novi život, na život u kojem neće imati mamu što razumije svoje dijete i stoji uvijek s njim i uz njega. Učite je na rad i neka Ti već sada pomaže u kućnim poslovima, a njezine dobre tetke znam da će je voljeti i paziti na nju. Mislim da bi bilo dobro da još ove godine ne pođe u školu, jer je fizički slaba, ali ako bude moguće, neka ide u đečije zabavište. Kupite joj torbicu i kakvu đečju knjigu, ona već ume pomalo čitati. Poljubi je mnogo puta i reci joj da je mama pozdravlja i moli da bude dobra i poslušna. Jednom će joj doći tata, jer ja se nadam da je još u životu, ja sam joj to govorila, ne znam je li upamtila šta sam joj rekla… Završiću ovo pismo. Majko moja draga, ne žalosti se, moralo je valjda ovako biti, eto Vam sada Ljilje. Ti se čuvaj, znam da si slaba i osetljiva. Tatu mi pozdravi i poljubi, zahvaljujem mu se za sve, vrlo Vas obadvoje volim! Ljilja, Lala i Nada neka mi ispune želju i neka budu ozbiljne i dobre. Pozdravite sve Božine, a vas petoro voli Vaša Mira. |
” |
Obeležja
urediMira Cikota nikada nije proglašena narodnim herojem. Na mestu njene smrti podignut je manji spomenik. Za vreme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, po Miri Cikoti bilo je nazvano preduzeće za proizvodnju keksa i vafla iz Prijedora,[2] a 1953. godine i osnovna škola u ovom mestu.[3] Nakon rata u Bosni i Hercegovini, škola je promenila ime, dok je fabrika zadržala njeno ime Mira kao vrstu brenda. Mesto Mirinog stradanja danas je slabo obeleženo.[4]
Vidi još
urediReference
uredi- ^ „Mira Cikota, žena za zaborav?”. zenskaposla.ba. 19. mart 2012. Arhivirano iz originala 01. dec 2017. g. Pristupljeno 22. novembar 2017. Proverite vrednost paramet(a)ra za datum:
|archive-date=(pomoć) - ^ Hodžić, Refik (25. decembar 2015). „“Mira Cikota””. inmedia.ba. Pristupljeno 22. novembar 2017.
- ^ „O nama”. Zvanična internet prezentacija. Pristupljeno 22. novembar 2017.
- ^ Dabić, Zorana (22. decembar 2016). „Buntovnice: Mira Cikota”. zamisli.ba. Pristupljeno 22. novembar 2017.
Literatura
uredi- Lukić, Dragoje (1979). Rat i djeca Kozare (1. izd.). Beograd: Narodna knjiga.
- Bašić, Rade. (1992). Omča oko bijelog vrata. Beograd.
