Mao Cedung

оснивач и први вођа НР Кине (1949—76)

Mao Cedung, ranije Mao Ce Tung[a] (uproš: 毛澤東; trad: 毛泽东; pin: Máo Zédōng O ovoj zvučnoj datoteci izgovor ) (26. decembar 1893Peking, 9. septembar 1976) bio je kineski političar, vođa Komunističke partije Kine u pobedi nad Kuomintangom u Kineskom građanskom ratu i vođa Narodne Republike Kine od njenog osnivanja 1949. pa sve do njegove smrti 1976. godine. Mao Cedung smatra se jednom od najznačajnijih ličnosti u modernoj istoriji,[2] a časopis Tajm uvrstio ga je među 100 najznačajnijih ličnosti 20. veka.[3] Njegove teorije, vojne strategije, i politička stanovišta su kolektivno poznati kao maoizam.

Mao Cedung
Lični podaci
Datum rođenja(1893-12-26)26. decembar 1893.
Mesto rođenjaŠaošan, Hunan, Dinastija Ćing
Datum smrti9. septembar 1976.(1976-09-09) (82 god.)
Mesto smrtiPeking, Kina
ReligijaAteista
Profesijapolitičar
Porodica
SupružnikLuo Jišju (1907—1910)
Jang Kajhuej (1910—1920)
He Cidžen (1930—1937)
Đang Ćing (1939—1976)
Politička karijera
Politička
stranka
Komunistička partija Kine
Sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Kine
19. jun 1945 — 9. septembar 1976.
Prethodnikon (kao sekretar Centralnog politbiroa)
NaslednikHua Guofeng
Sekretar Centralnog politbiroa KP Kine
20. mart 1943 — 28. septembar 1956.
PrethodnikDžang Ventjen
Naslednikon (kao sekretar Centralnog komiteta)
Sekretar Centralne vojne komisije KP Kine
23. avgust 1945 — 1949.
27. septembar 1954 — 27. april 1959.
Prethodnikfunkcija ustanovljena
NaslednikLju Šaoći
15. septembar 1954 — 18. april 1959.

Potpis

Mao Cedung je bio sin bogatog farmera iz Šaošana, Hunan. Mao je prihvatio kinesko nacionalističko i antiimperijalističko gledište rano u svom životu, i bio je pod posebnim uticajem događaja Sinhajske revolucije iz 1911. i pokreta 4. maja iz 1919. Mao je prihvatio marksizam–lenjinizam dok je radio na Pekinškom univerzitetu i postao je osnivački član Komunističke partije Kine (KPK), čije aktivnosti su dovele do Ustanka jesenje žetve 1927. godine. Tokom Kineskog građanskog rata između Kuomintanga (KMT) i KPK, Mao je pomogao u osnivanju Kineske crvene armije radnika i seljaka, predvodio je radikalne zemljišne odluke Đangsi sovjeta i na kraju je postao vođa KPK tokom Dugog marša. Mada je KPK privremeno ušla u koaliciju sa KMT u okviru Drugog ujedinjenog fronta tokom Drugog kinesko-japanskog rata (1937–1945), nakon predaje Japana Kineski građanski rat je nastavljen i 1949. Maove snage su porazile nacionaliste koji su se povukli na Tajvan.

Dana 1. oktobra 1949, Mao Cedung je proglasio osnivanje Narodne Republike Kine (PRC), jednopartijske države koju kontroliše KPK. U narednim godinama Mao je učvrstio svoju kontrolu putem agrarnih reformi, psihološke pobede u Korejskom ratu, i putem kampanja protiv zemljoposednika, ljudi koje je on nazivao „kontrarevolucionarima”, i drugim umišljenim neprijateljima države. Godine 1957 on je pokrenuo kampanju poznatu pod nazivom Veliki skok napred koja je imala za cilj da brzo transformiše kinesku ekonomiju iz agrarne u industrijsku. Ta kampanja je dovela do najsmrtonosnije gladi u istoriji i smrti više od 45 miliona Kineza između 1958 i 1962. Godine 1966, on je inicirao Kulturnu revoluciju, program s ciljem uklanjanja „kontrarevolucionarnih” elemenata kineskog društva koji je trajao 10 godina i koji je bio oličen nasilnom klasnom borbom, rasprostranjenim uništavanjem kulturnih artefakata i neviđenim uzdizanjem Maovog kulta ličnosti, što se zvanično smatra „ozbiljnim udarcem” za NRK.[4] Godine 1972, Mao je pozdravio američkog predsednika Ričarda Niksona u Pekingu, čime je signaliziran početak politike otvaranja Kine, koja je dalje razvijena tokom vladavine Deng Sjaopinga (1978–1989). On je bio produktivan pisac političke i filozofske književnosti.[5] Mao je pretrpeo niz srčanih napada 1976. godine i umro je u svojoj 82. godine 9. septembra. Njega je nasledio na poziciji vrhovnog vođe predsednik Hua Guofeng (1976–1978), koji je brzo bio udaljen i zamenjen Dengom.

On je kontroverzna figura. Mao Cedung se smatra jednim od najvažnijih osoba u modernoj svetskoj istoriji,[6] a isto tako je poznat kao teoretičar, vojni strateg, pesnik i vizionar.[7] Njegovi pobornici ga smatraju zaslužnim za eliminaciju imperijalizma u Kini,[8] modernizaciju nacije i izgradnju u svetsku silu, promovisanje statusa žena, poboljšanje obrazovanja i zdravstvene zaštite, kao i za uvećanje očekivanog trajanja života, pošto je kineska populacija porasla sa oko 550 miliona na preko 900 miliona pod njegovim vođstvom.[9][10] Nasuprot tome, njegov autokratski totalitaristički režim bio je izuzetno osuđivan zbog sprovođenja masovnih represija i uništavanja verskih i kulturnih artefakata i lokacija, koji je putem proizvoljnih pogubljenja, čistki i prisilnog rada uzrokovao po procenama 40 do 70 miliona smrtnih slučajeva, po čemu se njegov mandat rangira kao period sa najvećom zastupljenošću prekomerne smrtnosti u ljudskoj istoriji.[11][12]

Mladost

uredi

Rođen je 1893. godine u selu Šaošan, pokrajina Hunan, u porodici imućnih seljaka.[13][14] Njegov otac ga je, kao osmogodišnjaka, poslao na pohađanje osnovne škole u rodnom mestu. Dve godine kasnije, upisao je višu osnovnu školu u obližnjem gradiću Tungšanu. Nastavu je pohađao zajedno sa studentima iz viših socijalnih klasa, zbog čega su ga stalno maltretirali zbog njegovog seljačkog porekla.[15] Po završetku škole u Tungšanu 1907, otac ga je oženio za Luo Jišiu (1889—1910), kako bi time ujedinio posede dveju porodica. Njegova prva supruga umrla je tri godine posle.[16] Mao je tada počeo da čita knjige potrebi da se Kina transformiše u državu baziranu na sistemu Zapadne demokratije. U to vreme su izbile prve masovne demonstracije protiv nemaštine, a jednom su izgladneli seljaci provalili u štagljeve njegovog oca. Mao se s tim nije slagao, ali je imao simpatija prema potlačenim masama.[17]

Politička aktivnost 1911—1927.

uredi
 
Mao 1927. god.

Godine 1911, upisao je srednju školu u Čangšau. Mao je tada, u vrtlogu raspada monarhije i obrazovanja republike, napisao svoj prvi politički referat. Kao simbol pobune protiv starog sistema, Mao i neki njegovi drugari odrezali su svoje tradicionalne repove na zatiljcima.[13]

Po izbijanju Šinhaj revolucije protiv dinastije Ćing 1911. godine, Mao se priključio Revolucionarnoj armiji u Hunanu. Završetkom borbi i proglašenjem Republike Kine u proleće 1912, napustio je vojsku i uskoro se vratio u školu.[18] Godine 1918. je diplomirao na Prvoj provincijskoj pučkoj školi u Hunanu.

Nakon diplomiranja, otputovao je u Peking, gde je živeo sa Jang Čangdžijem, budućim šurakom, koji je bio zaposlen na Univerzitetu u Pekingu. Na preporuku Čangdžija, Mao je radio kao pomoćnik knjižničara u Univerzitetskoj knjižnici, pod tutorstvom Janga Kaihuija, koji će kasnije uveliko uticati na Maove stavove. Kasnije se upisao na Univerzitet kao vanredni student. Po povratku u Čangša, postao je ravnatelj škole. Obnovio je prijateljstvo s Jang Kaihui, kćerkom profesora Janga i njih dvoje su se ubrzo venčali.

Dana 23. jula 1921, Mao je učestvovao na prvom zasedanju Nacionalnom kongresu komunističke partije Kine u Šangaju. Dve godine kasnije, bio je izabran za jednog od pet komesara Centralnog komiteta Partije tokom trećeg zasedanja Kongresa partije. Kasnije te iste godine, vratio se u Hunan, po direktivi Centralnog komiteta KP Kine kako bi obrazovao hunanski odsek Kuomintanga. Naime, vođa Kuomintanga, Suen Jatsen, počeo je da vodi politiku aktivne saradnje s kineskim komunistima.[19]

Godine 1924, bio je delegat na prvoj Nacionalnoj konferenciji Kuomintanga, gde je bio izabran za izvršnog sekretara Centralnog komiteta. iste godine, postao je izvršni sekretar šangajskog odseka Kuomintanga i sekretar Organizacionog odeljenja.

Mao je neko vreme boravio u Šangaju, ali je revolucionarni naboj KP kine splasnuo tokom saradnje s Kuomintangom, zbog čega se vratio u rodni Šaošan. Nakon vesti o komunističkim ustancima u Šangaju i Kvangčouu 1925, vratila mu se želja za učešćem u radničkom pokretu. Uputio se u Kvangdong, jednu od baza Kuomintanga, kako bi uzeo učešća u pripremama za drugo zasedanje Nacionalnog kongresa Kuomintanga. Oktobra 1925, postao je privremeni direktor za propagandu pri Kuomintangu.

Početkom 1927, vratio se u Hunan, da bi na vanredno sazvanom sastanku komunističke partije, održao referat o svojim istraživanjima o seljačkim ustancima tokom Kuomintangove tzv. Severne ekspedicije. Njegovo „Izlaganje o seljačkom pokrenu u Hunanu“ smatra se za temelj razvoja sopstvenih revolucionarnih teorija.[20]

Mao drži govor
 
Kineski komunisti na čelu sa Mao Cedungom 1947. god.
 
Maova Crvena knjižica

Kao jedan od vođa KP Kine izbjegao je bijeli teror godine 1927. U planinama jugoistočne Kine je započeo ustanak i stvorio Kinesku sovjetsku republiku te razvio vlastitu marksističko-lenjinističku doktrinu koja će se poslije nazvati maoizam. Njegovo insistiranje na seljacima kao bazi revolucionarnog pokreta i gerilskoj strategiji je dovelo do sukoba s dogmatima koji su insistirali na oslanjanju na radničku klasu i borbu u gradovima. Mao je taj sukob izgubio, pa su kineski komunisti, odbacivši njegovu strategiju poraženi u sukobu s nacionalističkom vojskom Čang Kaj Šeka i prisiljeni na Dugi marš u Jenan. Tamo se Mao ponovno nametnuo kao vođa i iz te baze rukovodio borbom protiv Čanga i japanskih osvajača koji su napali Kinu godine 1937. Nakon japanskog poraza u Drugom svjetskom ratu komunisti i nacionalisti su nastavili rat, da bi krajem 1949. komunisti odnijeli konačnu pobjedu. 1. oktobra 1949. je proglašena NR Kina, a preživjeli nacionalisti su pobjegli na ostrvo Tajvan, koji se danas službeno smatra „otpadnutom“ kineskom provincijom.

Vođa Kine

uredi

Mao Cedung je tako nakon više od jednog vijeka po prvi put uspio sve kineske teritorije staviti pod jednu vlast i okončati građanske ratove, ustanke i revolucije. Godinu dana kasnije je uspješna kineska intervencija u Korejskom ratu povećala prestiž mlade države.

Prvih devet godina pod Mao Cedungom su takođe zapamćene po uvođenju niza reformi:

  • pojednostavljenju kineske azbuke u svrhu povećanja pismenosti,
  • zaustavljanju inflacije i
  • agrarnoj reformi.

Napredak ostvaren pod Maovim vođstvom ostao je u senci političkih i ekonomskih katastrofa u koje su se pretvorili Pokret stotinu cvetova (1956. godine) i Veliki skok napred (ekonomski i socijalni plan na snazi od 1958. do 1961. godine).

Kasnije se NR Kina odmetnula od svog tradicionalnog saveznika Sovjetskog Saveza i postala jednom od najizolovanijih država svijeta. Pod Mao Cedungom Kina je stvorila i testirala nuklearno oružje i tako postala velika svetska sila.

U nastojanju da suzbije opoziciju svojoj vlasti, Mao je 1966. godine pokrenuo Kulturnu revoluciju koja je dovela do opšteg ekonomskog i društvenog haosa. Haos je zaustavljen tek nekoliko godina kasnije.

Lični život

uredi

Maov privatni život je bio veoma tajan u vreme njegove vladavine. Nakon Maove smrti, Li Zhisui, njegov lični lekar, objavio je Privatni život predsednika Maoa, memoare u kojima se pominju neki aspekti Maovog privatnog života, kao što su uzastopno pušenje cigareta, zavisnost od jakih tableta za spavanje i veliki broj seksualnih partnera.[21] Neki naučnici i drugi koji su lično poznavali Maoa osporili su tačnost ovih izveštaja i opisa.[22]

Pošto je odrastao u Hunanu, Mao je govorio mandarinski sa izraženim hunanskim akcentom.[23] Ros Teril je pisao da je Mao bio „sin zemlje... ruralnog i nesofisticiranog” porekla,[24] dok je Kler Holingvort pisala da je Mao bio ponosan na svoje „seljačko ponašanje”.[23] Li Fejgon je rekao da je Maova „prizemljenost“ značila da je ostao povezan sa „svakodnevnim kineskim životom“.[25]

Sinolog Stjuart R. Šram je naglasio Maovu nemilosrdnost, ali je takođe primetio da on ne pokazuje znake zadovoljstva u mučenju ili ubijanju radi ostvarenja ciljeva revolucije.[26] Li Fejgon je Maoa smatrao izrazito strogim i autoritarnim kada mu je pretilo, ali je smatrao da on nije vrsta negativca kakav je bio njegov mentor Staljin.[27] Aleksandar Pancov i Stiven I. Levin su pisali da je Mao bio „čovek složenih raspoloženja”, koji je „dao sve od sebe da donese prosperitet i stekne međunarodno poštovanje” za Kinu, budući da nije „ni svetac ni demon”.[28] Primetili su da je u ranom životu težio da bude „snažan, svojevoljan i svrsishodan heroj, nevezan nikakvim moralnim lancima“, i da je „strasno želeo slavu i moć“.[29]

Mao je naučio da govori engleski, posebno preko Džanga Hanžija, svog učitelja engleskog, prevodioca i diplomate koji se kasnije oženio Kiao Guanhua, ministarkom spoljnih poslova i šefom kineske delegacije UN.[30] Njegov engleski bio je ograničen na nekoliko pojedinačnih reči, fraza i nekoliko kratkih rečenica. Prvi put je odlučio da sistematski uči engleski 1950-tih, što je bilo veoma neobično jer je primarni strani jezik koji se prvi put predavao u kineskim školama u to vreme bio ruski.[31]

Nasleđe

uredi

Mao se smatra jednim od najvažnijih i najuticajnijih pojedinaca u 20. veku.[32][33] Takođe je opisan kao politički intelektualac, teoretičar, vojni strateg, pesnik i vizionar.[34] Bio je zaslužan i hvaljen što je izbacio imperijalizam iz Kine,[35] što je ujedinio Kinu i što je okončao prethodne decenije građanskog rata. Takođe je zaslužan za poboljšanje položaja žena u Kini i za poboljšanje pismenosti i obrazovanja [36][37][38][39] U decembru 2013, anketa državnog Global Times-a pokazala je da otprilike 85% od 1.045 ispitanih smatra da su Maova dostignuća veća od njegovih grešaka.[40] U Kini se govorilo da je Mao bio 70 posto u pravu, a 30 posto u krivu.[41]

Njegova politika je rezultirala smrću desetina miliona ljudi u Kini tokom njegove vladavine,[42][43][44] što je prouzrokovano izgladnjivanjem, progonom, zatvorskim radom i masovnim pogubljenjima[45][42] Mao je retko davao direktna uputstva za fizičku eliminaciju ljudi.[46] Prema Filipu Šortu, ogromna većina ljudi koji su ubijeni u Maovoj politici bili su nenamerne žrtve gladi, dok su ostala tri ili četiri miliona, po Maovom mišljenju, bile neophodne žrtve u borbi za transformaciju Kine.[47] Maova Kina je opisana kao autokratski i totalitarni režim odgovoran za masovnu represiju.[48][49][50][51][52] Mao je optuživan da je jedan od velikih tiranina dvadesetog veka.[53][54][45][42] Maoa su često upoređivali sa prvim carem ujedinjene Kine, Ćin Ši Huangom.[55][56][57][54]

Pod njegovom vlašću stanovništvo Kine poraslo je sa oko 550 miliona na preko 900 miliona.[58][59] Maove strategije i dalje koriste pobunjenici, a njegovu političku ideologiju i dalje prihvataju mnoge komunističke organizacije širom sveta.[60]

 
Maova statua u gradu Čangša

Po njemu je nazvano Maovo odelo.

Galerija

uredi

Napomene

uredi
  1. ^ Ivan Klajn, Rečnik jezičkih nedoumica, Prometej. . Нови Сад. 2008. ISBN 978-86-515-0212-8. 

Reference

uredi
  1. ^ Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska. str. 201. t. 220. ISBN 978-86-7946-079-0. COBISS.SR 256189191. 
  2. ^ Cheng, Linsun (2016). „Mao Zedong”. The Oxford Companion to Politics of the World (HTML)|format= zahteva |url= (pomoć). ISBN 978-0-9770159-4-8. doi:10.1093/acref/9780190622671.001.0001. 
  3. ^ Time 100: Mao Zedong Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. avgust 2009) By Jonathan D. Spence, 13. april 1998.
  4. ^ "Resolution on Certain Questions in the History of Our Party Since the Founding of the People's Republic of China," (Adopted by the Sixth Plenary Session of the Eleventh Central Committee of the Communist Party of China on June 27, 1981 Resolution on CPC History (1949–81). (Beijing: Foreign Languages Press) (1981). pp. 32.
  5. ^ „Mao Zedong Thought – Part 1”. Pristupljeno 30. 4. 2011. 
  6. ^ „Mao Zedong”. The Oxford Companion to Politics of the World. Arhivirano iz originala 21. 3. 2006. g. Pristupljeno 23. 8. 2008. 
  7. ^ Short 2001, str. 630 "Mao had an extraordinary mix of talents: he was visionary, statesman, political and military strategist of cunning intellect, a philosopher and poet."
  8. ^ „Chinese Leader Mao Zedong / Part I”. Arhivirano iz originala 12. 07. 2015. g. Pristupljeno 2. 4. 2015. 
  9. ^ Ebrey 2010, str. 327
  10. ^ Atlas of World History. 2002. str. 254,. ISBN 978-0-19-521921-0. , by Patrick Karl O'Brien, Oxford University Press US. link
  11. ^ Short 2001, str. 631
  12. ^ Fenby 2008, str. 351. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFFenby2008 (help)
  13. ^ a b Schram 1966, str. 4
  14. ^ Carter 1976, str. 4
  15. ^ Schram 1966, str. 26.
  16. ^ Carter 1976, str. 10
  17. ^ Carter 1976, str. 11–12.
  18. ^ Feigon 2002, str. 17.
  19. ^ „毛泽东生平大事(1893–1976)”. Arhivirano iz originala 23. 05. 2012. g. Pristupljeno 21. 07. 2012.  (Major event chronology of Mao Zedong (1893–1976), People's Daily
  20. ^ „'Report on an investigation of the peasant movement in Hunan' Mao Zedong 1927” (PDF). 
  21. ^ Li, 1994.
  22. ^ DeBorga and Dong 1996.
  23. ^ a b Hollingworth 1985, str. 29–30.
  24. ^ Terrill 1980, str. 19.
  25. ^ Feigon 2002, str. 26.
  26. ^ Schram 1966, str. 153.
  27. ^ Feigon 2002, str. 53.
  28. ^ Pantsov & Levine 2012, str. 5–6.
  29. ^ Pantsov & Levine 2012, str. 42, 66.
  30. ^ Barboza, David (29. 1. 2008). „Zhang Hanzhi, Mao's English Tutor, Dies at 72”. The New York Times. 
  31. ^ „Jiēmì máozédōng wèishéme xué yīngyǔ:"Zhè shì dòuzhēng de xūyào"揭秘毛泽东为什么学英语:"这是斗争的需要" [Demystifying why Mao Zedong learned English: "This is the need of struggle"]. People's Daily (na jeziku: kineski). 9. 7. 2015. Arhivirano iz originala 13. 1. 2018. g. Pristupljeno 12. 1. 2018. 
  32. ^ Webley, Kayla (4. 2. 2011). „Top 25 Political Icons”. Time. 
  33. ^ „Mao Zedong”. The Oxford Companion to Politics of the World. Arhivirano iz originala 21. 3. 2006. g. Pristupljeno 23. 8. 2008. 
  34. ^ Short 2001, str. 630 "Mao had an extraordinary mix of talents: he was visionary, statesman, political and military strategist of cunning intellect, a philosopher and poet."
  35. ^ „Chinese Leader Mao Zedong / Part I”. Arhivirano iz originala 12. 7. 2015. g. Pristupljeno 2. 4. 2015. 
  36. ^ Bottelier, Pieter (2018). Economic Policy Making In China (1949–2016): The Role of Economists (na jeziku: engleski). Routledge. str. 131. ISBN 978-1351393812 — preko Google Books. „We should remember, however, that Mao also did wonderful things for China; apart from reuniting the country, he restored a sense of natural pride, greatly improved women's rights, basic healthcare and primary education, ended opium abuse, simplified Chinese characters, developed pinyin and promoted its use for teaching purposes. 
  37. ^ Pantsov, Alexander V.; Levine, Steven I. (2013). Mao: The Real Story. Simon & Schuster. str. 574. ISBN 978-1451654486. 
  38. ^ Galtung, Marte Kjær; Stenslie, Stig (2014). 49 Myths about China. Rowman & Littlefield. str. 189. ISBN 978-1442236226 — preko Google Books. 
  39. ^ Babiarz, Kimberly Singer; Eggleston, Karen; et al. (2015). „An exploration of China's mortality decline under Mao: A provincial analysis, 1950–80”. Population Studies. 69 (1): 39—56. PMC 4331212 . PMID 25495509. doi:10.1080/00324728.2014.972432. „China's growth in life expectancy at birth from 35–40 years in 1949 to 65.5 years in 1980 is among the most rapid sustained increases in documented global history. 
  40. ^ „Mao's achievements 'outweigh' mistakes: poll”. Al Jazeera. 23. 12. 2013. 
  41. ^ Marquis, Christopher; Qiao, Kunyuan (2022). Mao and Markets: The Communist Roots of Chinese Enterprise. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-26883-6. OCLC 1348572572. 
  42. ^ a b v Fenby, J. (2008). Modern China: The Fall and Rise of a Great Power, 1850 to the Present. Ecco Press. str. 351. ISBN 978-0061661167. „Mao's responsibility for the extinction of anywhere from 40 to 70 million lives brands him as a mass killer greater than Hitler or Stalin, his indifference to the suffering and the loss of humans breathtaking 
  43. ^ Evangelista, Matthew (2005). Peace Studies: Critical Concepts in Political Science (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. str. 96. ISBN 978-0-415-33923-0. „It resulted in an estimate of as many as 80 million deaths resulting from Chinese government policies under Mao Zedong between 1950 and 1976. 
  44. ^ Strauss, Valerie; Southerl, Daniel (17. 7. 1994). „How Many Died? New Evidence Suggest Far Higher Numbers for the Victims of Mao Zedong's Era”. The Washington Post. ISSN 0190-8286. Pristupljeno 28. 11. 2019. 
  45. ^ a b Short 2001, str. 631.
  46. ^ Short 2001, str. 631–632.
  47. ^ Short 2001, str. 632.
  48. ^ „The Cultural Revolution and the History of Totalitarianism”. Time. Pristupljeno 14. 12. 2020. 
  49. ^ Johnson, Ian (5. 2. 2018). „Who Killed More: Hitler, Stalin, or Mao?”. The New York Review of Books (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 5. 2. 2018. g. Pristupljeno 18. 7. 2020. 
  50. ^ Fenby, Jonathan (2008). Modern China: The Fall and Rise of a Great Power, 1850 to the Present. Penguin Group. str. 351. ISBN 978-0061661167. 
  51. ^ Schram, Stuart (mart 2007). „Mao: The Unknown Story”. The China Quarterly (189): 205. doi:10.1017/s030574100600107x. 
  52. ^ Evangelista, Matthew A. (2005). Peace Studies: Critical Concepts in Political Science (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. str. 96. ISBN 978-0415339230 — preko Google Books. 
  53. ^ MacFarquhar & Schoenhals 2006, str. 471: "Together with Joseph Stalin and Adolf Hitler, Mao appears destined to go down in history as one of the great tyrants of the twentieth century"
  54. ^ a b Lynch, Michael (2004). Mao. Routledge Historical Biographies. Routledge. str. 230. 
  55. ^ MacFarquhar & Schoenhals 2006, str. 428.
  56. ^ Mao Zedong sixiang wan sui!
  57. ^ Zedong, Mao. „Speeches At The Second Session Of The Eighth Party Congress”. Marxists Internet Archive. Pristupljeno 28. 6. 2016. 
  58. ^ Attane, Isabelle (2002). „China's Family Planning Policy: An Overview of Its Past and Future”. Studies in Family Planning. 33 (1): 103—113. ISSN 0039-3665. JSTOR 2696336. PMID 11974414. doi:10.1111/j.1728-4465.2002.00103.x. 
  59. ^ Wu, J. (1994). „Population and family planning in China”. Verhandelingen – Koninklijke Academie voor Geneeskunde van Belgie. 56 (5): 383—400; discussion 401—402. ISSN 0302-6469. PMID 7892742. 
  60. ^ Lovell, Julia (16. 3. 2019). „Maoism marches on: the revolutionary idea that still shapes the world”. The Guardian. ISSN 0261-3077. Pristupljeno 20. 1. 2020. 

Literatura

uredi

Spoljašnje veze

uredi