Magnetofon

Magnetofon je elektronski uređaj za snimanje i reprodukciju zvuka koji radi na principu magnetizacije trake. Prvi magnetofon je napravio Danac Valdemar Poulsen (Valdemar Poulsen) 1898. godine. Princip rada je praktično isti kao i kod kasnijeg kasetofona.

Dijelovi

Magnetofon ima elektronski i mehanički dio. Elektronski dio pretvara zvuk u električnu energiju i istu koristi za zapis na magnetsku traku pomoću elektromagnetske glave za pisanje i čitanje. Vrši obrnut proces pri reprodukciji. Mehanički dio s elektromotorom pomjera magnetsku traku naprijed ili natrag dok se na nju zapisuju ili s nje očitavaju podaci.

Magnetofon iz 1957. godine u Muzeju Tehnike, Beograd

Dijelovi magnetofona su:

Glava za reprodukciju
Glava za snimanje
Nosači magnetofonske trake
Traka
Pojačavač zvuka
Zvučnik
Pojačavač mikrofona
Mikrofon

Rad

Pri snimanju elektromotor pokreće magnetofonsku traku koja prolazi pored magnetofonske glave. Glava (elektromagnet) prima promjenjive električne signale koje pretvara u promjenjivo magnetsko polje. Ovo izaziva magnetizaciju trake koja prolazi u skladu s trenutnim električnim signalom.

Pri očitavanju proces je obrnut, magnetizirana traka inducira struju u glavi za čitanje (elektromagnetu), a ta struja se dalje pojačava i reproducira u zvučniku.

Traka je plastična s nanijetim feromagnetskim slojem ili rjeđe metalna.

Brzina premotavanja trake je bila standardizovana na 4,75 inča u sekundi za snimanje govora, 9,5 i 19 inča u sekundi za muziku. Ređi su bili magnetofoni sa brzinom 4,75 jer je reprodukcija bila lošijeg kvaliteta, samo za snimanje govora, ali je zato bila automatski većeg kapaciteta. Brzina 9,5 se mogla smatrati standardom dok su magnetofoni sa većim brzinama premotavanja trake, smatrani i korišćeni za profesionalne potrebe.

Kasetofoni koji su se kasnije pojavili imali su brzinu premotavanja trake od 4,75 inča u sekundi.