Kijevska kneževina

Kijevska kneževina (rus. Ки́евское кня́жество bila je južnoruska kneževina sa središtem u Kijevu, koja je postojala u doba Kijevske Rusi i Velike kneževine Litvanije. U staroruskoj epohi, Kijevska kneževina zauzimala je najviši položaj u ljestvičnom sistemu Rjurikoviča. Poslije Ljubečkog sabora 1097. posebnost Kijevske kneževine u poređenju sa drugim zemljama-kneževinama izražavala se u odsustvu sopstvene kneževske dinastije. Ogranci Rjurikoviča iz drugih kneževina smatrali su vlast u Kijevu znakom „starosti”, što je redovno dovodilo do međusobnih ratova za kijevski velikokneževski prijesto.

Karta Rusi iz 1237. godine.

Teritorija

U 12—13. vijeku, Kijevskoj kneževini pripadale su zemlje na desnoj obali Dnjepra. Izuzetak je bio tanak pojas zemlje na lijevoj obali sa gradom Sakovom. Na zapadu, Kijevska kneževina se graničila sa Galičkom i Volinskom kneževinom, na sjeveru zapadu sa Turovo-pinskom, na sjeveroistoku sa Černigovskom, a na istoku sa Perejaslavskom. Južno od kijevski posjeda prostirala se Polovska stepa, iz koje su redovno kretali napadi na gradove, sela i manastire kijevske zemlje. Za zaštitu od nomada postojalo je nekoliko odbrambenih linija, koja su se sastojale od tvrđava i bedema. To su bilo Poroska odbrambena linija (spoljna) duž rijeke Ros i Stugninska odbrambena linija (unutrašnja) duž rijeke Stugne.

Osobenost Kijevske kneževine bio je vleiki broj bojarskih votčina sa utvrđenim zamkovima, koncentrisanim u staroj zemlji Poljana južno od Kijeva. Da bi zaštitila ove posjede od Kumana, već u 11. vijeku, duž rijeke Ros su naseljene značajne mase nomada koje su Kumani protjerali iz stepa: Torci, Pečenezi i Berendeji, ujedinjeni zajedničkim imenom Crni klobuci. Činilo se da su bili predviđeni za buduću graničku kozačku konjicu i vršili graničnu službu u stepskom prostoru između Dnjepra, Stugne i Rosa. Gradovi naseljeni crnoklobučkim plemstvom (Jurjev, Torčesk, Korsunj, Dveren i dr.) nastali su duž obala Rosa. Braneći Rus od Kumana, Torci i Berendeji su postepeno usvajali ruski jezik, rusku kulturu, pa čak i ruski biljinski ep. Crni klobuci su igrali važnu ulogu u političkom životu Rusi u 12. vijeku i često su uticali na izbor jednog ili drugog kneza.

Vasiljevska crkva u Ovruči (1190).

Kijevska kneževina je obuhvatala nekadašnje plemenske zemlje Poljana i Drevljana i bila je najgušće naseljena ruska kneževina predmongolskog doba. Oko Kijeva bili su koncentrisani veliki gradovi Višgorod, Belgorod i Vasiljkov, štiteći prijestonicu sa sjevera, zapada i juga. Na sjeveru kneževine bili su gradovi Mozir, Bragin i Černobil, na sjeverozapadu Vručij (Ovruč), Iskorosten i Ušica. U kijevskom podnjeparskom regionu nalazili su se gradovi Zvenigorod, Tumaš, Krasn, Halepje, Vitačov, Tripolje, Čučin, Zarub, Ivan, Svjatopolč, Kanev i Rodenj. Trvrđave duž rijeke Ros obuhvatale su Korsunj, Boguslav, Jurjev, Volodarka, Bakožin, Torčesk i Dveren. U središtu kneževine zapadno od Kijeva bili su gradovi Nejatin, Rostovec, Jaropolč, Munarev, Zdviženj, Koteljnica, Mičesk, Gorodesk i Žitomelj. U zapadnom dijelu kneževine nalazili su gradovi Bolohovske zemlje: Bolohov, Kolodjažin, Vozvjaglj, Semoc, Derevič, Gubin, Kobud, Medžibož, Kudin i Božski. Bolohovska zemlja se odvojila od Kijevske kneževine početkom 13. vijeka.

Kao dio Velike kneževine Litvanije, Kijevska kneževina je obuhvatala mnogo veće prostranstvo južnoruske zemlje. Nakon likvidacije Perejaslavske i Černigovske kneževine, njihove bivše zemlje pripale su Kijevskoj kneževini. Krajem 14. vijeka, teritorijalni obuhvat Kijevske kneževine ogleda se u ljetopisnom „Spisku ruskih gradova daljnih i bližih”. Najistočniji kijevski grad bio je ne čuvani Koršev, najzapadniji Korec, a najsjeverniji Mogiljov.

Vidi još

• Veliki knez kijevski
• Kijevska Rus

Spoljašnje veze

• „Lіtopis rusьkiй za Іpatіїvsьkim spiskom. Ipatьevskaя letopisь.”. litopys.org.ua.