Нацрт:Ne bis in idem

Ne bis in idem je latinski izraz koji se odnosi na pravno načelo da se nikome ne smije dvaput suditi za isti zločin ili krivično djelo. Ovo načelo se naziva i zabrana dvostrukog kažnjavanja . To znači da, ako je osoba već bila optužena i suđena za određeno krivično djelo, a sud je donio pravnosnažnu presudu, ta osoba se ne može ponovno suditi za isto krivično djelo, čak i ako se prva presuda smatra nepravednom i nezadovoljavajućom. Ovo načelo je dio pravnih sistema mnogih zemalja širom svijeta i smatra se ključnim aspektom pravičnosti u pravnom sistemu, posebno u krivičnom pravu. Konkretno, taj se izraz koristi kako bi se izrazila načela zabrane dvostrukog kažnjavanja za isto djelo ili krivično djelo koje je već bilo obuhvaćeno nekim prethodnim pravnim postupkom. Time se štiti pojedinca od ponovnog kažnjavanja, a ima i važnu funkciju u očuvanju pravne sigurnosti i predvidljivosti.

Čl. 4. ZKPBIH i ZKP entiteta i Brčko Distirkta BIH, propisuje da niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravnosnažna sudska odluka.

Pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj krivičnoj stvari predviđaju prije svega međunarodni dokumenti ( čl. 14. st. 7. MPGPP i čl. 4. Protokola br. 7. uz EKLJP). Pomenute odredbe predviđaju da se nikome ne može ponovo suditi, odnosno da se niko ne može ponovo kazniti u krivičnom postupku iste države za krivično djelo za koje je već pravnosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države ( čl. 4. st.1. Protokola br. 7. EKLJP).

Ne bis in idem u pravu BiH

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP) je dio Ustava Bosne i Hercegovine, te shodno tome ima jaču pravnu snagu od svih zakonskih i podzakonskih akata donesenih u Bosni i Hercegovini, i direktno je primjenjiva. Načelo ne bis in idem je propisano članom 4. Protokola broj 7. uz EKLJP i znači da se nikome ne može suditi, niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. Dakle, radi se o nacionalnoj zabrani dvostrukog suđenja kojom se isključuje ponovno suđenje ili kažnjavanje u krivičnom postupku zbog djela zbog kojeg je optuženi već bio osuđen ili oslobođen pred nacionalnim sudom. S druge strane, ovo načelo je propisano i odredbom 50 Povelje o pravima i slobodama Evropske unije (Povelja). Dokle EKLJP govori o nacionalnom ne bis in idem načelu, Povelja govori o transnacionalnom, jer se radi o tome da optuženi ne može ponovo biti osuđen ili kažnjen u krivičnom postupku zbog djela zbog kojeg je već bio pravosnažno osuđen ili oslobođen u Evropskoj uniji u skladu sa zakonom.

Načelo ne bis in idem propisano je i Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), tačnije njegovim članom 4. propisano je da „niko ne može biti suđen za djelo za koje je već bio osuđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka“.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u stavu 2. člana 4. Protokola broj 7. predviđa izuzetak koji se odnosi na to da se ponovo može razmatrati određeni predmet, u smislu obnove postupka, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. Treba istaći i to da se ovo načelo ne može staviti van snage u vrijeme rata ili drugog vanrednog stanja,čime se svrstava u kategoriju nederogabilnih konvencijskih prava, zajedno s pravom na život, zabranom mučenja, zabranom ropstva i načelom legaliteta.

Praksa Ustavnog suda

Ranija teorija i praksa u BiH su bile jedinstvenog stanovišta da se po istom djelu mogu voditi i krivični i prekršajni postupci, te da odluka koja bi služila kao povod za aktiviranje načela ne bis in idem mora biti krivična, a ne administrativna ili disciplinska.Ustavni sud BiH je u svojim ranijim odlukama navodio da protivpravno ponašanje može da povlači i krivičnu i prekršajnu odgovornost, jer su ti postupci nezavisni jedan od drugog.

Kao primjer može se navesti odluka US BiH u predmetu u kojem je apelant prekršajno kažnjen za povrede Zakona o šumama, a vođen je i krivični postupak zbog šumske krađe. US BiH u odluci zaključuje da se nisu vodila dva postupka za isti delikt, već da se u radnjama apelanta stiču obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koja su nezavisna jedan od drugog.

Vidi još

Ustavni sud Bosne i Hecegovine