Koine (grčki)

Koine je oblik starogrčkog jezika koji je služio kao zajednički jezik helenističkog sveta i bio je standardizovan jezik tokom helenističkog perioda. Jezik potiče iz grčkog jezika pomešan sa nekoliko dijalekta.^[1]. Jezik je bio korišćen kao administrativni jezik u oblastima pod helenističkim uticajem.

Istorija

Grčki Koine razvio se kao zajednički dijalekt između vojnika Aleksandra Velikog. Nakon osvajanja makedonskih regija, dijalekt je proširen od Egipta pa sve do granice Indije. Iako su se elementi grčke koine oblikovali i formirali krajem klasične ere, postklasično razdoblje Grka datira od smrti Aleksandra Velikog, 323. godine p. n. e. Nakon izgradnje Carigrada, srednjovekovni grčki jezik je počeo da se koristi. Prema istaživanjima, srednjovekovni grčki jezik je u stvari koine koji je evoluirao^[2].

Upotreba izraza

Termin „koine” označava „zajednočko”. Prethodno su je koristili drevni učenjaci da bi kvalifikovali nekoliko oblika grčkog jezika. Jezik se razlikovao od narodnog i književnog jezika. Kada je Koine postepeno postao jezik učenjaka, neki ljudi su tada počeli da razlikuju dva oblika: Helenski kao postklasični književni oblik i Koine kao oblik narodnog govora dok su drugi odlučili da povežu koine sa aleksandrijskim dijalektom.

Fonologija

Grčki koine je period fonološke tranzicije: u početku je jezik bio praktično identičan drevnom grčkom, ali se transformacijom približavao modernom grčkom jeziku. Tri najznačajnije promene tokom ovog perioda bile su gubitak iznosa vokala, zamena tonskog akcenata naglasakom intenziteta i zamena većinu diftonga.

Slovo	Izgovor na klasičnom Grčkom jeziku	Izgovor na koine jeziku	Izgovor na modernom grčkom jeziku	Izgovor na fonemičkom Koine jeziku
β	[b]	[β]	[v]	[v]
γ	[g]	[ɣ], [j] ispred [i] i [ɛ]	[ɣ], [ʝ] ispred [i] i [ɛ]	[g]
δ	[d]	[d]	[ð]	[ð]
ε	[e]	[ε]	[ε]	[ε]
ζ	[zd]	[z]	[z]	[z]
η	[εː]	[eː]	[i]	[εː]
θ	[tʰ]	[tʰ]	[θ]	[tʰ]
φ	[pʰ]	[ɸ]	[f]	[pʰ]
χ	[kʰ]	[kʰ]	[x], [ç] ispred [i] i [ɛ]	[kʰ]
ο	[o]	[ɔ]	[ɔ]	[ɔ]
υ	[y]	[y]	[i]	[i]
ω	[ɔː]	[ɔ]	[ɔ]	[ɔ]
αι	[ai]	[ε]	[ε]	[ε]
αυ	[au]	[aβ] ispred zvučnog suglasnika, [aɸ] ispred gluvog suglasnika	[av] ispred zvučnog suglasnika, [af] ispred gluvog suglasnika
ει	[eː]	[i]	[i]	[i]
ευ	[eu]	[εβ] ispred zvučnog suglasnika, [εɸ] ispred gluvog suglasnika	[εv] ispred zvučnog suglasnika, [εf] ispred gluvog suglasnika
ηι	[ɛːj]	[i]	[i]
οι	[oi]	[y]	[i]	[y]
ου	[oː]	[uː]	[u]	[oː]
υι	[yː]	[i]	[i]	[i]

Vidi još

Pidžin (lingvistika)

Reference

^ Brixhe, Claude (1990). „Bulletin de dialectologie grecque”. Revue des Études Grecques (na jeziku: francuski). str. 201—230. doi:10.3406/reg.1990.2475. Pristupljeno 13. 2. 2020.
^ Brauning, Robert (2005). Srednjovekovni i savremeni grčki jezik (na jeziku: engleski). Karpos. ISBN 978-86-85941-00-9. Pristupljeno 13. 2. 2020.

[1] Brixhe, Claude (1990). „Bulletin de dialectologie grecque”. Revue des Études Grecques (na jeziku: francuski). str. 201—230. doi:10.3406/reg.1990.2475. Pristupljeno 13. 2. 2020.

[2] Brauning, Robert (2005). Srednjovekovni i savremeni grčki jezik (na jeziku: engleski). Karpos. ISBN 978-86-85941-00-9. Pristupljeno 13. 2. 2020.

[1]

[2]