Iraklije I

Iraklije I (grč. Ηράκλειος; 575—641) bio je vizantijski car, koji je vladao od 610. do 641. godine. Smatra se jednim od najznačajnijih vladara ranovizantijske epohe.

Iraklije
Solid sa likom Iraklija i Iraklija Konstantina
Lični podaci
Puno ime	Flavije Iraklije Avgust
Datum rođenja	oko 575.
Mesto rođenja	Kapadokija (današnja Turska), Vizantija
Datum smrti	11. februar 641. (65/6 god.)
Mesto smrti	Konstantinopolj, Vizantija
Porodica
Supružnik	Fabija Evdokija
Potomstvo	Evdokija Epifanija, Konstantin III Iraklije, Iraklije II, John Athalarichos
Roditelji	Iraklije Stariji Epifanija
Dinastija	Iraklijeva dinastija
Vizantijski car
Period	610 — 641.
Prethodnik	Foka
Naslednik	Konstantin III Iraklije

Godine 610. oslabljeno Vizantijsko carstvo je preuzeo car Iraklije, koji je, čim je došao na vlast, zbacivši s prijestola svog prethodnika Foku, preduzeo sveobuhvatne reforme vojske i državne uprave. Prvo je plaćanjem godišnjeg danka Avarima na sjeveru sklopio primirje kako bi se mogao mirno posvetiti ratovanju s Persijom na istoku. Potom je u Maloj Aziji uveo posebne oblasti — teme, u kojima je vojna i civilna vlast bila u rukama vojnih zapovjednika. U temama je zemlja davana vojnicima na trajno korišćenje u zamjenu za vojnu službu i plaćanje poreza. Time je Vizantija smanjila troškove za plaćeničku vojsku, koja se u ranijem razdoblju pokazala nepouzdanom. Istovremeno su osnovane slobodne seoske opštine koje su, kao zajednica, plaćale porez i imale zajedničko vlasništvo nad zemljom.

U vrijeme Iraklija Hrvati i Srbi su se naselili na Balkanu. Pobjedivši Avare, Iraklije im je dozvolio da nasele nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju.

Biografija

Iraklije je bio sin Iraklija Starijeg, kartaginskog egzarha, koji se istakao po svojim pobjedama izvojevanim nad Persijancima, a koji je poticao od jednog drugog Iraklija (iz Edese), zahvaljujući kome je provincija Tripolitanija povraćena od Vandala za vrijeme vladavine Lava I.

Iraklije Mlađi rođen je u Kapadokiji oko 575. godine. Malo se zna o njegovom ranijem životu, ali nužno je pretpostaviti da se pokazao vrijednim svojih predaka, pošto ga je 610. godine otac odredio da zbaci Fokinu nepodnošljivu tiraniju.

Ovaj vladar, ubica cara Mavrikija, čiji je prijesto uzurpirao, počinio je takva nečuvena zvjerstva i rđavo upravljao državom na tako užasan način, da su skopčane zavjere, u svim provincijama, u cilju da se on liši nečasno stečene krune. Glavni zavjerenik bio je Krisp, Fokin tast, koji je podsticao Iraklija Starijeg da se pridruži poduhvatu. Dvije godine je mudri egzarh odbijao da digne otvorenu pobunu, ali je svoje neprijateljske namjere ispoljavao zabranjivanjem izvoza žita iz Afrike i Egipta u Konstantinopolj. Tako je stvarao nezadovoljstvo među žiteljima prijestonice, koji su gotovo potpuno zavisili od ljetine iz Afrike. Zatim je carskoj riznici uskratio od prihoda svoje provincije i konačno obećao otvorenu podršku Krispu, koji mu je ponudio carsku krunu. Nju je, međutim, egzarh odbio, pozivajući se na svoje poodmakle godine. Umjesto da sam pođe u poduhvat, poslao je svog sina Iraklija sa flotom, a bratića Nikitu i njegovog pomoćnika Gregorija (ili Gregoru) sa vojskom, sa kojom je trebalo da nastave putem Egipta, Sirije i Male Azije. Krenuli su iz Kartagine jeseni 610. godine. Postoji čudna priča da onaj ko prvi stigne u Konstantinopolj treba da postane car. Ali floti je potrebno samo dvadeset dana ili dvije nedjelje od Afrike do Bosfora, dok nijedna vojska ne može da stigne od Kartagine do Konstantinopolja za manje od tri mjeseca. Kada se Iraklije pojavio sa flotom pred Konstantinopoljem, Krisp je digao ustanak. Iraklije se na silu probio do Zlatnog roga, a car, napušten od svojih plaćenika, sakrio se u palatu. Kada je Foka doveden pred Iraklija, pobjednik je uzviknuo: „Bijedniče, zar na takav način da upravljaš Carstvom?“ „Upravljaj njim bolje“, bio je čvrst odgovor. U naletu vulgarne strasti, Iraklije je carskog zarobljenika oborio pesnicom na zemlju i izgazio ga nogama.

Crkvena politika

Iraklije donosi Časni krst u Jerusalim

U crkvenoj politici imperator Iraklije poznat je po tome što je uz pomoć konstantinopoljskog patrijarha Sergija pokušao da prevaziđe rascjepkanost pomjesnih Crkava carstva, a i onih izvan njega, nastalu bogoslovskim sukobom iz doba Halkidonskog sabora.

Smisao njegovih reformi (630. godine) bio je u nalaženju saglasja među pristalicama i protivnicima Halkedonskoga sabora, tj. diofizitima-halkedonitima i miofizitima-antihalkedonitima. U proces su bili uvučeni i diofiziti siro-persijske (nestorijanske) tradicije Crkve Istoka.

Po nagovoru patrijarha Sergija, car je napisao ispovijedanje vjere i nazvao ga Ektesis tj. Izloženje o dvije prirode u Hristu i jednoj Božanskoj volji, poznatoj kao monotelitstvo i naredio je da svi moraju tako vjerovati.

Ovoj i ovakvoj vjerskoj politici i izdajstvu pravoslavne vjere usprotivio se odlučno sveti Maksim Ispovjednik i Sofronije, potonji patrijarh jerusalimski (634-638).

U to vrijeme umro je patrijarh Sergije i na njegovo mjesto je došao Pir, takođe pristalica monotelitske jeresi. On je sazvao sabor da bi potvrdio carevo monotelitsko Izloženje vjere (Ektesis) i onda ga je poslai svima na potpis. Na Istoku, to Izloženje potpisao je Kir Aleksandrijski, no na Zapadu papa Severin (638-640) je odbacio carev Ektesis, a njegov nasljednik papa Jovan IV (640-642) predao je carev Ektesis saborskoj anatemi. Car Iraklije, koji biješe već pri kraju života, videći da mnogi arhijereji i oci odbacuju i ne primaju njegovo Izloženje, pa ga čak i anatemi predaju, osjeti se veoma postiđen, i razasla na sve strane svoju poslanicu u kojoj je javljao da Izloženje nije njegovo vjeroispovijedanje nego bivšeg patrijarha Sergija, koji ga je sam napisao, a njega privolio da potpiše. Ubrzo potom, car Iraklije je umro.

Četiri decenije kasnije (681. godine), na Šestom vaseljenskom saboru monotelitstvo je proglašeno jeresju. Shodno tome, dohalkedonske crkve (Crkva Istoka) smatrale su za jeres diotelitstvo.

Literatura

• Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta. 
• Alexander, Suzanne Spain (april 1977). „Heraclius, Byzantine Imperial Ideology, and the David Plates”. Medieval Academy of America. 52 (2): 217—237. JSTOR 2850511. S2CID 161886591. doi:10.2307/2850511. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Baert, Barbara (2008). „Héraclius, l'Exaltation de la Croix et le Mont-Saint-Michel au XIe siècle”. Cahiers de Civilisation médiévale (na jeziku: francuski) (51): 03—20. 
• Baynes, Norman H. (1912). „The restoration of the Cross at Jerusalem”. The English Historical Review. 27 (106): 287—299. ISSN 0013-8266. doi:10.1093/ehr/XXVII.CVI.287. 
• Beckwith, Christopher (2009). Empires of the Silk Road: A History of Central Eurasia from the Bronze Age to the Present (illustrated izd.). Princeton University Press. ISBN 978-0-691-13589-2. 
• Bellinger, Alfred Raymond; Grierson, Philip (1992). Catalogue of the Byzantine coins in the Dumbarton Oaks Collection and in the Whittemore Collection. 2, parts 1–2. Dumbarton Oaks. ISBN 0-88402-024-X. 
• Bury, John Bagnell (2005). A history of the later Roman empire from Arcadius to Irene. Adamant Media Corporation. ISBN 1-4021-8368-2. 
• Cameron, Averil (1979). „Images of Authority: Elites and Icons in Late Sixth-century Byzantium”. Past and Present. 84: 3. doi:10.1093/past/84.1.3. 
• Charles, Robert H. (2007) [1916]. The Chronicle of John, Bishop of Nikiu: Translated from Zotenberg's Ethiopic Text. Merchantville, NJ: Evolution Publishing. ISBN 9781889758879. 
• Charanis, Peter (1959). „Ethnic Changes in the Byzantine Empire in the Seventh Century”. Dumbarton Oaks Papers. Trustees for Harvard University. 13 (1): 23—44. ISSN 0070-7546. JSTOR 1291127. doi:10.2307/1291127. 
• Collins, Roger (2004). Visigothic Spain, 409–711. Wiley-Blackwell. ISBN 0-631-18185-7. 
• Conrad, Lawrence I (2002). Reinink, Gerrit J.; Stolte, Bernard H., ur. Heraclius in early Islamic Kerygma. The reign of Heraclius (610–641): crisis and confrontation. Leuven-Paris-Dudley MA: Peeters. ISBN 978-90-429-1228-1. 
• Davis, Leo Donald (1990). The first seven ecumenical councils (325–787): their history and theology. Liturgical Press. ISBN 0-8146-5616-1. 
• Deanesly, Margaret (1969). A history of early medieval Europe, 476 to 911. Methuen young books. ISBN 0-416-29970-9. 
• De Administrando Imperio. Chapter 32: "[Of the Serbs and of the country they now dwell in]". "the emperor brought elders from Rome and baptized them and taught them fairly to perform the works of piety and expounded to them the faith of the Christians".
• El-Cheikh, Nadia Maria (1999). „Muḥammad and Heraclius: A Study in Legitimacy”. Studia Islamica. Maisonneuve & Larose. 62 (89): 5—21. ISSN 0585-5292. JSTOR 1596083. doi:10.2307/1596083. 
• Fidler, Richard (2018). Ghost empire : a journey to the legendary Constantinople. ISBN 978-1-68177-901-0. OCLC 1023526060. 
• Foss, Clive (1975). „The Persians in Asia Minor and the End of Antiquity”. The English Historical Review. 90: 721—47. doi:10.1093/ehr/XC.CCCLVII.721. 
• Franzius, Enno. „Heraclius”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 11. 2. 2018. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Frolow, Anatole (1953). „La Vraie Croix et les expéditions d'Héraclius en Perse”. Revue des études byzantines. 11 (11): 88—105. doi:10.3406/rebyz.1953.1075. 
• Gibbon, Edward (1994). David Womersley, ur. The History of the Decline and Fall of the Roman Empire. Penguin. ISBN 978-0140433937. 
• Gonis, Nikolaos (2003). „Two Hermopolite Leases of the Reign of Heraclius”. Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik. 145: 203—206. JSTOR 20191718. 
• Grabar, André (1984). L'Iconoclasme Byzantin: le Dossier Archéologique (na jeziku: francuski). Flammarion. ISBN 2-08-081634-9. 
• Greatrex, Geoffrey; Lieu, Samuel N. C. (2002). The Roman Eastern Frontier and the Persian Wars AD 363-628. Routledge. ISBN 978-0-415-46530-4. 
• Haykal, Muhammad Husayn (1994). The Life of Muhammad. The Other Press. ISBN 978-983-9154-17-7. 
• Haldon, John (1997). Byzantium in the Seventh Century: the Transformation of a Culture. Cambridge. ISBN 0-521-31917-X. 
• Kaegi, Walter E. (2003). Heraclius: emperor of Byzantium. Cambridge University Press. ISBN 0-521-81459-6. 
• Kouymjian, Dickran (1983). „Ethnic Origins and the 'Armenian' Policy of Emperor Heraclius”. Revue des Études Arméniennes. XVII. 
• Kazhdan, Alexander P., ur. (1991). „Cartagena”. The Oxford Dictionary of Byzantium. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-504652-6. 
• Kazhdan, Alexander P., ur. (1991). „Herakleios”. The Oxford Dictionary of Byzantium. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-504652-6. 
• Kiilerich, Bente (2018). „The Barletta Colossos revisited”. Acta Ad Archaeologiam et Artium Historiam Pertinentia. 28: 55—72. doi:10.5617/acta.5832 . 
• Lewis, Bernard (2002). The Arabs in History. Oxford University Press. ISBN 0-19-280310-7. 
• MET: „Drawing of Job and His Family Represented as Heraclius and His Family”. New York: Metropolitan Museum of Art. Pristupljeno 24. 6. 2021. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Milani, Abbas (2004). Lost wisdom: rethinking modernity in Iran. Mage Publishers. ISBN 0-934211-89-2. 
• Mitchell, Stephen (2007). A history of the later Roman Empire, AD 284–641: the transformation of the ancient world. Wiley-Blackwell. ISBN 1-4051-0857-6. 
• Nicephorus (1990). Short history. Prevod: Cyril Mango. Dumbarton Oaks. ISBN 0-88402-184-X. 
• Olster, David Michael (1993). The politics of usurpation in the seventh century: rhetoric and revolution in Byzantium. A.M. Hakkert. 
• Pourshariati, Parvaneh (2017). Decline and fall of the Sasanian empire : the Sasanian-Parthian confederacy and the Arab conquest of Iran. London: I.B. Tauris. ISBN 978-1-78453-747-0. OCLC 953439586. 
• Quran: „Surah Al-Rum”. The Noble Quran. 2015. 30:2–4, mouse over the arabic text to see the literal translation quoted here. Arhivirano iz originala 22. 5. 2015. g. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Sebeos. „Chapter 29”. Sebeos' History: A History of Heraclius. Translated from Old Armenian by Robert Bedrosian. History Workshop. Arhivirano iz originala 9. 12. 2008. g. Pristupljeno 22. 10. 2009. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Seleznev, Nicolay (2012). Irakliй i Išoʿйav II: Vostočnый эpizod v istorii «эkumeničeskogo» proekta vizantiйskogo imperatora [Heraclius and Ishoʿyav II: An Eastern Episode in the History of the 'Ecumenical' Project of the Byzantine Emperor]. Simvol [Symbol] (na jeziku: ruski). Paris-Moscow. 61: Syriaca-Arabica-Iranica: 280—300. ISSN 0222-1292. 
• Shahbazi, A. Shapur (2005). „Sasanian Dynasty”. Ur.: Yarshater, Ehsan; Ashraf, Ahmad. Encyclopædia Iranica (online izd.). Arhivirano iz originala 28. 9. 2013. g. Pristupljeno 17. 8. 2013. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• SOAS: Swahili Manuscripts Project. „Item Record (Utenzi wa Hirqal)”. London: School of Oriental and African Studies. Entry "Scope and content" is a summary of the plot of the poem. Arhivirano iz originala 30. 9. 2007. g. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Souza, Guilherme Queiroz de (2015). „Heraclius, emperor of Byzantium” (PDF). Revista Digital de Iconografía Medieval. 7 (14): 27—38. 
• Spatharakis, Iohannis (1976). The portrait in Byzantine illuminated manuscripts. Brill Archive. ISBN 90-04-04783-2. 
• Speck, Paul (1984). „Ikonoklasmus und die Anfänge der Makedonischen Renaissance”. Varia 1 (Poikila Byzantina 4). Rudolf Halbelt. str. 175—210. 
• Theophanes the Confessor (1997). The Chronicle of Theophanes Confessor. Prevod: Cyril Mango; Roger Scott. Oxford University Press. ISBN 0-19-822568-7. 
• Thomson, Robert W.; Howard-Johnston, James; Greenwood, Tim (1999). The Armenian history attributed to Sebeos. Liverpool University Press. ISBN 0-85323-564-3. 
• Treadgold, Warren (1997). A History of Byzantine State and Society. University of Stanford Press. ISBN 0-8047-2630-2. 
• Weitzmann, Kurt (1979). Age of Spirituality: Late Antique and Early Christian Art, Third to Seventh Century. Metropolitan Museum of Art. ISBN 0-87099-179-5. 
• Zuckerman, Constantin (2013). Heraclius and the return of the Holy Cross. Constructing the Seventh Century. Travaux et mémoires. Paris: Association des amis du Centre d'histoire et civilisation de Byzance. str. 197—218. ISBN 978-2-916716-45-9. Arhivirano iz originala 10. 2. 2018. g. Pristupljeno 8. 1. 2016. CS1 održavanje: Format datuma (veza)
• Davies, Norman (1996). Europe: A History. Oxford University Press. ISBN 0-19-820171-0. 
• El-Cheikh, Nadia Maria (2004). Byzantium viewed by the Arabs. Harvard CMES. ISBN 0-932885-30-6. 
• Hovorun, Cyril (2008). Will, Action and Freedom: Christological Controversies in the Seventh Century. Leiden-Boston: Brill. ISBN 978-90-04-16666-0. 
• Kazhdan, Alexander, ur. (1991). The Oxford Dictionary of Byzantium. Oxford and New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-504652-8. 
• Meyendorff, John (1989). Imperial unity and Christian divisions: The Church 450-680 A.D. The Church in history. 2. Crestwood, NY: St. Vladimir's Seminary Press. ISBN 978-0-88141-055-6. 
• Ostrogorsky, George (1956). History of the Byzantine State. Oxford: Basil Blackwell. 
• Tarasov, Oleg (2004). Icon and Devotion: Sacred Spaces in Imperial Russia. Reaktion Books. ISBN 1-86189-118-0. 

Spoljašnje veze

• Istorijska biblioteka: Iraklije
• "Heraclius" at De Imperatoribus Romanis (Archive) – online encyclopedia of Roman Emperors